Zapis

U Kinu Tuškanac, u petak 13. svibnja, održana je svečana premijerna projekcija 35-minutnog igranog filma Planktoni Zdravka Mustaća. Bila je to i prva ovogodišnja premijera djela nastala u produkciji Hrvatskoga filmskog saveza. (Inače, za moju generaciju filmskih poklonika, to je kino nosilo znakovito ime Sloboda. Sloboda je pak onaj termin koji možda ponajbolje oslikava filmove nastale u rečenoj produkciji. Naime, kako sloboda stvaralaštva tako i sloboda od stega institucionalne kinematografije. Sloboda autorstva i sloboda invencije.) Zdravko Mustać svakako je jedan od najpoznatijih autora hrvatske, recimo to tako, alternativne produkcije. Njegovi videoradovi pripadaju u njezin sam vrh. Radovi poput Bouqueta, Deborah, Amen... antologijska su ostvarenja. No, ipak, autora videopoetika, koju sam jednom opisao kao osebujan ‘metodološki strukturalizam’, čini se da je s vremenom došla do svojevrsna zasićenja. To se ponajbolje moglo zapaziti u njegovu radu Morena, gdje sklonost metafizičkom, kao i njegovu međuprožimanju s intimnim autorskim opservacijama, nije polučila i primjerene umjetničke rezultate. Tek je nešto uspjeliji, te autorovoj metodi dosljedniji, bio videouradak pod nazivom Sinaj, u kojem se, barem naslovom, ponovno referira na toliko mu bliske biblijske motive. Premijerno predstavljeni film Planktoni na neki se način nadovezuje na autorov pokušaj osebujnoga žanra igrano-filmskog eksperimenta što ga je začeo radom Nigredo. Neki su motivi konstanta Mustaćevih autorskih preokupacija. To su prije svega »nemogućnost istinskog međuljudskog/međuspolnog dodira«, kao i »nelagoda, te stalno prisutni strah od nasilja«. Planktoni su priča, kako se kaže u promotivnom materijalu, »o dvoje mladih autističnih ljudi« (tumače ih uvijek pomaknuta Nina Violić i sugestivni Livio Badurina), koji, »prolazeći različitim životnim situacijama, pokušavaju ostvariti normalan ljudski kontakt«. Zapravo, u filmu bez riječi i artikulirana ljudskog govora, vidljivo je da su protagonisti svojevrsni ljubavnici čija je ljubavna veza u bitnome neostvariva. Oni se voze u velikome starom automobilu predjelom pored mora, nepregledne fizičke širine, ali stiješnjena mentalnog prostora. Očito je, oni se vole, ali među njima pulsira i napetost stalna prelaženja crte ljubavi i sukobljavanja. Dolaze do stare kuće, gdje počinje njihova neobična ljubavna igra bez riječi. Čujemo tek krikove radosti, ali i neodobravanja. U gotovo animalnoj orkestraciji, jezik je sveden na pokret i nemušte zvukove. U jednoj od poetski najljepših sekvenci filma, njih dvoje zajedno boje zidove kuće. U drugoj se, pak, predaju senzualnom užitku ispijanja vina i narančina soka. No tu su i preostala dva aktera, koji unose strah i nemir u svijet dvoje autističnih protagonista. Jedan je od njih pantomimičar, plesač obrijane glave (tumači ga Marijan Crtalić), koji sablasnim bacanjem ribe i životinjskim dozivanjem galebova navješćuje zlu kob pripovijesti. Drugi je čovjek (u liku Đorđa Jandrića, koji je i scenograf filma) grube fizionomije, a figurira kao svojevrsna kreatura jezive invencije zla uma prvoga. U priči čija je naracija razlomljena i nasumice, asocijativno montažno poslagana, uljezi počine nasilje nad ‘nesretnim ljubavnicima’. Nesretni autist počini prisilno samoubojstvo, dok se protagnostica, naslućujemo, gubi u ludilu. Dakle, »u nadrealnom sukobu sna i jave, te uz svesrdnu pomoć sumanutih sila, vrtoglava igra upornog približavanja ljubavnika, uz kobnu ulogu njihovih mučitelja, završava tragično«. Mustać ni u ovome filmu ne može odoljeti nekim biblijskim motivima. Mučitelji, primjerice, presreću žrtvu ispred crkvice na osami, a jedan od njih drži jaganjca na rukama. Sveprisutna shizofrena okrutnost s kojom su suočena ljudska bića pred Bogom poentirana je sekvencom koja vrlo eksplicitno sugerira nemoć ljubavi u okrutnoj okolini nasilja i izopačenosti zbiljskog. I ovo je rad koji zadire u metafizička pitanja odnosa čovjeka i Boga te iskazuje stanovitu mistično-meditativnu konstantu Mustaća kao autora Naime, meditativne opservacije on je najznakovitije predstavio već u videoradu Amen. Kako sam jednom već bio napomenuo glede ovoga autora, samo naoko paradoksalno prema samu mediju, Mustać nije videoartist iz kojega progovara digitalna estetika. On nije digitalist, virtualist, bilježitelj računalne vizualnosti... Mustać je eksperimentator u koži videoartista. On je kameleon filmskoga strukturalizma počesto sputan raljama digitalnoga medija videa. Mustać je, dakle, nasljedovatelj onoga najboljeg u tradiciji (sada već) klasična eksperimentalnog filma, što svoje najutjecajnije predstavnike u nas ima u likovima Ivana Ladislava Galete i Tomislava Gotovca. Ono što posebice plijeni u Planktonima njihov je suvereni vizualni izgled. Fotografija Borisa Poljaka dala je posebno oniričko ozračje i inače nadrealnim, odabranim pejzažima iz okolice Privlake kod Zadra. Također su i scenografija te kostimografija uspjelim dijelom autorske cjeline. Glumci su ne baš lak posao gestikulacije bez jezika i riječi obavili na najbolji mogući način. Režijski, pak, autor je ovim filmom, uz koji su moguće najrazličitije razine iščitavanja značenja, svakako otišao korak dalje od hvaljena Nigreda. Uostalom, Mustać nas je već toliko puta oduševio svojim filmskim etidama, da je njegovo ime sada trajnim znakom raspoznavanja hrvatskog alternativnog filma.