Dražen Ilinčić

Ne znam je li u meni problem, ali u životu sam najčešće osuđen na prolazak kroz najmanja moguća vrata. U svojih 51 godinu ostvario sam dvije i pol, kako se to lijepo kaže, karijere: onu novinara i filmskoga kritičara u dnevnome listu (s redovitim gostovanjima na radiju), potom onu televizijskog autora, a i pola, ili čak i manje, karijere nekakvoga pisca.

U cijelom tom djelovanju - a počeo sam raditi još kao student, s 22 godine - dobivao sam i mnoge pohvale, čak bi se moglo reći da sam, hm, uspješan. Svejedno, nagrade, časti, pozivi na konferencije, festivale ili sajmove, sve me to uporno zaobilazilo. Svojedobno sam, još osamdesetih godina, dobio internu nagradicu tadašnje Vjesnikove kuće, nagradu društveno potpuno anonimnu. Bila je to, sjećam se, druga nagrada; prva, naime, te godine nije ni dodijeljena, što je jedna pomalo nezgodna i sramotna situacija. Jedno je izgubiti prvo mjesto u oštroj konkurenciji, a drugo kada žiri kaže kako nema, ustvari, dovoljno dobrih radova, pa prvu nećemo dodijeliti, nego ćemo krenuti s drugom. Kao da vam kažu kako niste baš tako loši.

U životu sam dobio, doduše, i jednu pravu nagradu, Ekran, koju je godinama dodjeljivao Večernji list. Ali, kako ta nagrada više ne postoji, opet sam negdje u gubitničkoj poziciji: koga zanimaju nagrade koje više ne postoje?

U određenom dobu života počeo sam primjećivati kako sve više kolega ili ljudi iz srodnih zanimanja počinje dobivati razne katedrice po različitim fakultetima, sve onako nešto zgodno, ležerno, a uvijek dobro dođe - i glede ugleda i glede financija. Kao što je rekao Pjer Krelja u jednom razgovoru, još dok sam surađivao u njegovoj filmskoj emisiji na radiju, Dražen, čini se da svi negdje nešto predaju, osim vas i mene.

A onda je stigla 2003. godina i Škola medijske kulture. No, ni tu nisam došao na poziv. Znate, poziv je kada vam jednog dana zazvoni telefon i glas s druge strane kaže otprilike: Mi vas jako cijenimo, imponiraju nam vaš rad i rezultati, biste li bili tako ljubazni da prihvatite angažman voditelja radionice za televizijsku reportažu? Zbilja biste nam učinili čast...

Ne, nije tako bilo. Za vrijeme jedne montaže na televiziji, kolega Damir Čučić pitao me: Čuj, Dražen, zvali su me da vodim jednu radionicu na Školi medijske kulture, to ti je ono u Trakošćanu, deset dana, pa bih volio angažirati tebe i još jednog kolegu snimatelja (Darka Drinovca) da mi pomognete da skupa to odradimo.

I tako sam ja ušao u Školu medijske kulture.Kroz najmanja vrata.Srećom sam tada još bio relativno mršav, inače bi me morali izvlačiti vatrogasci.

Ta je prva godina uistinu bila posebna. S obzirom da smo bili nova radionica (televizijske reportaže), u postojećim prostorima trakošćanskog hotela nije se mogla naći još jedna slobodna soba, pa smo radionicu držali doslovno na hodniku. Entuzijazma, ipak, nije nedostajalo; Damir Čučić je, kao ambiciozan voditelj, zamislio da s polaznicima napravimo čak tri reportaže (taj običaj zadržao se neko vrijeme i kada sam, od sljedeće godine, naslijedio mjesto voditelja radionice, sve dok nisam zaključio kako uistinu ne moram naslijediti i takvo okrutno radoholičarstvo te sam broj reportaža smanjio na dvije, i nestrpljivo čekam kada će doći dan da objavim kako je jedna reportaža idealna, a nakon toga ni to, samo plan rada, koji ćemo na kraju samo usmeno najaviti, kao što polaznici radionice scenarija najavljuju svoja postignuća, a mi im vjerujemo).

Pretpostavljam da deset dana brzo prođe ako ste na karipskom krstarenju, s čašom i kišobrančićem u jednoj ruci i nekom ljepoticom/ljepotanom u drugoj. Ali deset dana u usamljenom trakošćanskom hotelu s (tada) dvije zvjezdice, krajem ljeta, kada su večeri hladne i vlažne, pa se na terasi sjedi s dekicom, a dani znaju biti neugodno kišni - e, to se čini beskrajnim. Srećom, ono što je uvijek bilo inspirativno, i što je zavrijedilo pet zvjezdica, jest prizor mjeseca nad trakošćanskim dvorcem.

Izdržali smo tu prvu godinu i predstavili se, na javnoj projekciji, reportažama koje su, koliko se sjećam, bile dosta dobro primljene.

Usput, ajde da baš to ne preskočim, i polaznici su bili zadovoljni.

Već sljedeće godine Damir Čučić preuzeo je vodstvo prestižne radionice dokumentarnog filma, a Drinovcu i meni ostavio hodnički jad televizijske reportaže. Dobro, unaprijeđeni smo iz hodnika u neku normalniju prostoriju, pitajući se istovremeno kako ćemo i što ćemo dalje. Srećom po mene, već sam bio lukavo uočio kako je Darko Drinovac vrijedan i neumoran radnik i kako je u stanju danima strpljivo polaznicima objašnjavati finese snimanja. Odlično, pomislio sam, meni ostaje da kažem par uvodnih riječi te da cijelo vrijeme budem prisutan više intonacijom i duhom. U prijevodu, to znači da jednostavno ne smetam previše.

Vremenom smo se obogatili i profesionalnim montažerima: Igor Kožić suvereno je, stasom i glasom, preuzimao onu zadnju fazu, fazu montaže, a u godinama kada je bio spriječen obavezama spretno ga je zamjenjivao Bogdan Tankosić. Najnovija nam je akvizicija Jan Klemsche, koji se već prve godine pokazao izvrsnim, te mu se mirno može prepustiti polaznike i radionicu zadnjih nekoliko dana Škole, kada Drinovac i ja obično idemo na službeni put u Štrigovu.

Ono što pamtim s dosadašnjih deset radionica jest ugoda koju smo ostvarili upoznajući Zagorje i Međimurje. Ako se oko nečega trudim - nije mi se lako baš sjetiti oko čega, ali evo jednog primjera - izbor je tema koje prezentiramo polaznicima. Oni biraju teme koje im se najviše sviđaju, a svaka od tih tema u nekom je drugom kutku Sjeverne Hrvatske. Bilo je tu i ljupkih gradića, i vinograda i vinskih podruma (jedan čak u sklopu zatvora), i polja krumpira, i vatrogasnih postrojbi, i orkestara limene glazbe... I krasnih ljudi, mještana, koji su nas nasmijavali pričama...

Pamtim i terasu restorana Đurina hiža u Varaždinskim Toplicama, dok pada predvečerje, prikradaju se maglice i približava glasanje ćukova. Drinovac i ja sjedimo na terasi s platom domaćih kobasica i zaseke te s bocom rajnskoga rizlinga. Malo dalje od nas dva su postarija i podeblja mještanina, za koje se može zaključiti kako se nisu pomaknuli već satima, ispijajući fine gemište. Gospoda su bila, kako se to kaže, pod gasom, no u jednom trenutku ipak su morali svojim kućama. Krenuli su preko terase i niz nekoliko stuba prema automobilu; srećom, očito je trebao voziti onaj koji je bio nešto manje pod gasom. Drugi je polako krenuo niz stube što su s terase vodile na ulicu, ali sapleo se i pao. Dobra je vijest da se nije ozlijedio. Ipak, odmah je našao krivca za pad: Prekleta šlapa!, samo je uzviknuo, misleći na plastične natikače koje je imao na nogama. Da, da, šlapa je kriva!

Pamtim i kako smo bili ponosni kada nam je profesor Peterlić, nakon jedne od završnih projekcija, prišao i rekao: Bravo, dečki, odlični filmovi! Naše male reportaže očito su, barem ponekad, nalikovale malim filmovima. Za nekog tko je krenuo s hodnika to je golem kompliment.

Kako godine prolaze polaznika je sve manje, vjerojatno i zato što se dobar glas o našoj radionici svuda pronio. Polaznicima nisam ovdje posvetio ni poštenih pet redaka, ali kad sam već osuđen da svugdje ulazim na najmanja vrata, barem si sada mogu dati prostora i uzviknuti: Radionica, to sam ja!

Upravo će tako i biti kada polaznika više ne bude, a Drinovac izgubi volju i strpljenje, pa ostanem sam u radionici. Koja će tada i doslovno biti samo - ja.

Dražen Ilinčić

Samokritičan, samozatajan i uvijek najduhovitiji među voditeljima i organizatorima, Dražen Ilinčić prisjetio se nekoliko detalja iz specijalizirane radionice za tv-reportažu koju uspješno vodi od 2004. godine.

Pripremio: Duško Popović