Iako doktor filologije i jezikoslovac, velik dio svog stručnog i znanstvenog rada Stjepko Težak posvetio je filmu i drugim suvremenim medijima, vjerujući kako novi mediji moraju naći svoje mjesto u školi jer imaju osobitu pedagošku vrijednost u stjecanju znanja, širenju spoznaja i oblikovanju svjetonazora. Zbog toga je još pedesetih godina prošloga stoljeća pokrenuo inicijativu i razradio ideje da se u nastavu hrvatskog jezika unese i filmska umjetnost. U tom smislu zalagao se za osnivanje filmskih i radio-televizijskih sekcija i družina u školi, a napisao je i prve nastavne programe, metodičke upute, smjernice i priručnike.

Odakle takav interes za film kod čovjeka rođenoga u selu Požunu pokraj Ozlja 1926. godine? U djetinjstvu nije imao priliku često gledati filmove. Naime, u malim mjestima tada nije bilo stalnoga kinematografa pa je njegove jedine susrete s filmom omogućavao putujući kinematograf. Prvi filmovi koje je gledao bile su nijeme crno-bijele komedije Charlija Chaplina. Kada je došao u Zagreb, gdje je upisao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, počeo se više susretati s filmom. Privlačili su ga, kao i većinu pubertetlija u to vrijeme, akcijski filmovi, povijesni spektakli i vesterni.

Završivši studij hrvatskog jezika, najprije je radio u osnovnim i srednjim školama po manjim mjestima i u Zagrebu, a onda se zaposlio na Pedagoškoj akademiji te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je prenosio budućim nastavnicima svoja iskustva stečena u radu s djecom, ne samo iz jezika i književnosti nego i iz filma.

Photo by Krunoslav Heidler

Tijekom rada u osnovnoj školi Kustošija (1953-1961) počeo je uvoditi film u nastavne i izvannastavne aktivnosti. Ideja o potrebi uvođenja filma u školu rodila se tako što su ga učenici često zapitkivali što misli o filmu koji su gledali na školskoj matineji, koje su redovito održavane nedjeljom i na kojima su nastavnici dežurali. Zbog toga njihovog zanimanja za film počeo je ponedjeljkom na satu hrvatskog jezika razgovarati s učenicima temeljitije i opširnije o viđenom filmu. Primijetio je da i profesor povijesti razgovara s učenicima o filmu, kada bi na programu bio kakav povijesni spektakl. Tumačio im je što je na filmu povijesno točno, a što je rezultat holivudske mašte. Stjepko Težak je shvatio da film može biti vrlo koristan u nastavi, ali i vrlo zanimljiva izvannastavna aktivnost. Najprije je osnovao literarnu družinu i filmski debatni klub. Na literarnoj družini učenici su pisali pokušaje scenarija i osvrte na filmove, a u debatnom klubu su proučavali povijest filma, stjecali osnovnu filmsku kulturu i pisali referate o različitim problemima u vezi s filmom. Zatim je osnovao kino-amaterski klub uz pomoć Kinokluba Zagreb, koji je pružao pomoć u stručnim savjetima i nabavi filmske vrpce. Učenicima su podijeljene uloge. Učenici scenaristi razradili su sinopsis u scenarij, od scenarija su zajedno s učenicima redateljima napravili knjigu snimanja. Na satovima hrvatskog i u literarnoj i filmskoj družini već su mnogo naučili o filmu, a sada su prošli i mali tečaj o snimanju filma. Film je snimljen u crno-bijeloj tehnici, 8-milimetarskom kamerom. Laboratorijska obrada prepuštena je Kinoklubu Zagreb, a montažu su obavili učenici zajedno s djelatnikom Kinokluba. Za drugi film koji su snimili dobili su na Reviji dječjih filmova, kao znak priznanja, osam-milimetarsku filmsku kameru. Tako su zahvaljujući nastavnicima entuzijastima pedesetih godina stvoreni temelji nastavi filmske umjetnosti u školi.

Prvi stručni tekst o filmu Stjepko Težak objavio je 1958. godine u Pedagoškom radu pod naslovom Film kao predmet poučavanja u nastavimaterinskog jezika. Taj je rad bio rezultat njegovih spoznaja, do kojih je došao u razredu, da je film umjetnost itekako bliska književnosti i jeziku pa nastava jezika i književnosti treba i nju inkorporirati u školski program. Tako je započeo njegov rad u osmišljavanju filmskoga odgoja u školi. Povoljna okolnost bila je činjenica da su prosvjetni savjetnici u tadašnjem Zavodu za prosvjetu, Mara Zuber i Đuro Fučijaš, imali sluha za tu problematiku pa su dali svesrdnu podršku organizaciji seminara, savjetovanja i stručnih aktiva za nastavnike na kojima su im prezentirani sati nastave filma kako bi se uvjerili u jaku povezanost filma s jezikom i književnošću. Zahvaljujući takvom radu nekolicine nastavnika entuzijasta, koji je trajao između 1954. i 1958. godine, 1960. godine donesen je novi nastavni program za hrvatski jezik u koji je, uz dotadašnja nastavna područja (jezik, književnost), uvedeno i novo područje, film i radio. Bilo je to uglavnom povezivanje s usmenim i pismenim izražavanjem i nastavom književnosti. U mlađim se razredima razgovaralo o crtanim dječjim filmovima, preporučali se njihovi sadržaji, tražila dojmljiva mjesta te uspoređivale filmske adaptacije s književnim djelima prema kojima su snimljeni. U starijim razredima preporučalo se uvođenje učenika u proces stvaranja filma i stvaralački rad.

Zahvaljujući tom programu prestalo se nastavnicima entuzijastima predbacivati da zbog filma zanemaruju gramatiku i književnost. Revizija programa iz 1964. godine učvrstila je mjesto filma kao zasebnog nastavnog područja unutar nastave hrvatskog jezika, pod naslovom Filmska kultura. Bio je to prvi izričito filmski nastavni program u kojemu se određuju pojmovi kojima učenici moraju ovladati do kraja osnovnog obrazovanja.

U osnovnoškolskom programu iz 1972. godine film je i formalno izjednačen s ostalim nastavnim područjima hrvatskog jezika jer se više ne donosi u objašnjenjima, nego zajedno s programom za književnost, gramatiku, usmeno i pismeno izražavanje. Programom je propisan i određen broj filmova koje treba pogledati i interpretirati u pojedinim razredima.

Da bi nastavnici mogli izvoditi takav program, Stjepko Težak se zalagao da se i nastavničke škole sustavno bave filmom, potiču razvoj filmskog obrazovanja u osnovnoj školi i unapređuju metodiku filmske nastave. Najprije je kao predavač na Pedagoškoj akademiji u program kolegija iz metodike hrvatskog jezika unio i filmološku građu, a zatim je 1966. na njegovu inicijativu uveden kolegij Radio, televizija i film u studij razredne nastave. U novoj reviziji zajedničkog programa svih pedagoških akademija izborio se 1969. godine za uvođenje kolegija Filmska i radio-televizijska kultura u studij predškolskog odgoja, razredne nastave i hrvatskog jezika. Kada je, dvadeset godina poslije, 1986. godine filmska kultura bila izbačena iz prijedloga okvirnih programa za profile odgojitelj predškolske djece i nastavnik razredne nastave, uz obrazloženje da sadržaje filmske kulture učenici slušaju u srednjoj školi, Stjepko Težak se izborio javnim istupima i napisima za njezino vraćanje u programe. Brojnim je primjerima pokazao da je škola zatajila u filmskom odgoju i da ne bismo stanje smjeli još i pogoršavati svodeći filmsku naobrazbu nastavnika na srednjoškolski minimum (šest sati godišnje). Ukinućem pedagoških akademija, filmsku nastavu budućih nastavnika preuzeli su pedagoški i filozofski fakulteti. Uvedeni su predmeti Osnove filmskekulture i Metodika nastave filma, ali odlaskom profesora Težaka u mirovinu ti su se kolegiji ugasili.

Napisao je i nekoliko scenarija za element-filmove koji su se, zbog jednostavnosti u rukovanju projektnom tehnikom i prihvatljive cijene, dosta upotrebljavali u nastavi sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Budući da veliki broj nastavnika nije tijekom svojeg studija slušao filmološke kolegije, Težak se zalagao da se nastavnicima pomaže dobro organiziranim seminarima i filmskim priručnicima. U skladu s tim Filmoteka 16 počinje od 1965. godine organizirati Ljetnu filmsku školu u Trakošćanu kako bi se riješio problem doškolovanja kadrova za nastavu filmskog odgoja. U radu škole angažirani su i znanstvenici i umjetnici. Od 1999. tu ulogu će preuzeti Medijska škola u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza.

Profesor Stjepko Težak redovito je sudjelovao u radu najprije filmske, a onda medijske škole. Sudjelovao je i na brojnim seminarima o primjeni filma u nastavi što su ih organizirali Filmoteka 16 i zavodi za prosvjetno-pedagošku službu Hrvatske. Svojim izlaganjima tumačio je nastavnicima kako u praksi oživotvoriti intencije nastavnog plana i programa u kojima se filmu posvećuje mnogo veća pažnja, nego u prijašnjim programima. Kako razvijati kod učenika svijest o ulozi filma u suvremenom svijetu; kako im prenijeti znanja potrebna za doživljavanje, spoznavanje i procjenjivanje filmskih ostvarenja; kako izgrađivati svjetonazor mladih generacija pomoću filma; kako stvoriti osnovne uvjete za aktivno filmsko komuniciranje. Zalagao se da film bude nastavno sredstvo u svim odgojno-obrazovnim područjima; da bude inkorporiran u obrazovnu jezgru hrvatskog jezika, književnosti, scenske i filmske umjetnosti te da nađe mjesto u izbornoj nastavi i u izvannastavnim aktivnostima. Težište njegovih izlaganja bile su školske interpretacije filma koje uzimaju u obzir stupanj psihofizičkog razvoja učenika i zahtjeve nastavnog programa. U svojim izlaganjima uvijek je davao zanimljive poticaje, sugestije i rješenja nastavnicima za rad.

Naglašavao je kako ne smijemo dopustiti da učenici pasivno prihvaćaju ono što im nudi slika s ekrana, nego ju trebaju racionalno promatrati i postaviti se pred ekran kao sugovornici koji se mogu, ali i ne moraju slagati s onim što ekran pruža, ponuđene misli mogu proširivati i nadograđivati, dakle surađivati s ekranom. Smatrao je da je zadatak nastavnika odgojiti dijete za suradnika, za su-stvaratelja pred filmskom ili televizijskom slikom. Zalagao se da se s filmskim i televizijskim odgojem počne od najranije dobi smatrajući krivim mišljenje da je filmsku ili televizijsku sliku lako razumjeti. Djecu treba podučiti da znaju što gledaju, da znaju birati što će gledati i da se znaju kritički odnositi prema onome što gledaju.

No bio je uvjeren kako za filmski odgoj nije dovoljno samo gledanje i razgovaranje o filmu. Kao što se u drugim umjetnostima smatra da se ukus i smisao za tu umjetnost razvija, odnosno da se u bit neke umjetnosti najlakše ulazi ako se i sam čovjek pokuša stvaralački izraziti u toj umjetnosti, tako je Težak tvrdio da to vrijedi i za film. Dijete koje je samo držalo kameru u ruci, lakše će i brže shvatiti zakonitosti, a i narav toga medija. Tvrdio je da dijete treba steći pravu spoznaju o filmu kao komunikaciji u najširem smislu te riječi: „Kada shvati da ono kamerom može brbljati, pričati, priopćivati, maštati, sanjati, istraživati, misliti, smijati se, rugati, plakati, psovati, vikati, pjevati, igrati se, osjećati, suosjećati, zafrkavati, poučavati, savjetovati, opominjati, učiti, dijete će te mogućnosti i iskoristiti u skladu sa svojim afinitetima, nadarenošću, raspoloženjima i težnjama.“ Često je naglašavao misao da će kamera biti olovka ili kist budućnosti pa je pozivao da pripremimo dijete, koliko je moguće, već danas da piše kamerom jer: „Gledajući svijet oko sebe kroz objektiv kino-kamere, dijete se osposobljava za poseban način zapažanja, za poseban način selekcioniranja dijelova stvarnosti pa i za poseban način povezivanja tih dijelova, a time se izgrađuje i njegov svjetonazor i razvija njegova stvaralačka moć.“

U učestalim napadima na film zbog lošeg utjecaja na povodljive i neotporne mlade naraštaje, dokazivao je da je dijete najjače i najsigurnije pred opasnostima čarobnog platna upravo ako mu se suprotstavi s kino-kamerom u ruci. Naglašavao je kako je glavni cilj uvođenja filma u školu da djeca razumiju zapis kamere i da umiju zapisivati kamerom. Upozoravao je da filmski izraz ne smije biti privilegij pojedinaca, talenata i dobrovoljaca, nego u njega treba uključiti sve učenike.

Često je bio član prosudbenih povjerenstava na revijama dječjeg amaterskog filmskog i videostvaralaštva. I sam je snimao, ali isključivo privatne, obiteljske filmove.

Stjepko Težak pomno je pratio i što se događa s filmskom umjetnošću u općeobrazovnim i visokim nastavnim školama u svijetu i koje su njihove specifičnosti.

Svoj pionirski i dugogodišnji rad iz područja nastave filmske umjetnosti, koji je izgrađivao na filmskim i medijskim školama, Stjepko Težak zaokružio je teorijski i praktično sintetiziravši ga 1990. godine u izdanju svojeg temeljnog djela iz tog područja Metodika nastave filma. Prema mišljenju recenzenata i nastavnika koji se njome služe u svojem radu ta je knjiga postala nezaobilazna literatura kada je riječ o analizi filmskog djela u nastavnom procesu. Precizno definirane teoretske postavke i pažljivo odabrani primjeri iz prakse ukazuju na autorovo strpljivo skupljanje građe i veoma promišljeno komponiranje poglavlja. Uz metodički originalna rješenja, u knjizi su zastupljeni i primjeri koji nisu ograničeni samo na profesionalnu kinematografiju, nego je rabio i primjere filmova koje su snimila djeca, što pokazuje njegovo shvaćanje o važnosti dječjeg filmskog stvaralaštva.

U razdoblju od 1992. do 1998. godine bio je predsjednik Hrvatskog filmskog saveza i vodio njegove aktivnosti uvijek se boreći za širenje dječjeg filmskog i videostvaralaštva.

Za svoju ulogu u uvođenju filmske kulture u nastavu osnovnih i srednjih škola te fakulteta od Hrvatskog društva filmskih kritičara dobio je 2006. godine nagradu Vladimir Vuković za životno djelo.

Iako je put uvođenja filma u nastavu često bio trnovit (nepostojanje tehničkih uvjeta, predrasude o novom mediju), Stjepko Težak vjerovao je da solidan, sustavan rad uvijek donosi plodove. Njegove riječi iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća o kameri kao pisaljci budućnosti pokazale su se proročanskima. Danas već mnoga djeca (a uskoro će vjerojatno i sva) imaju stalno pri ruci mobitel s kamerom i tako kamera zaista postaje nezamjenjiva pisaljka audio-video-kinetičke pismenosti. Mladi ljudi umjesto da pišu, svoj doživljaj svijeta sve češće kazuju kamerom. Ona u njihovim rukama postaje pero kojim ispisuju svoje nemire, svoja traženja i svoj odnos prema svijetu u kojemu žive. Upravo zato potreba za takvim opismenjavanjem je još veća i treba s njom početi u što ranijoj dječjoj dobi.

Prof. dr. Dubravka Težak

U razdoblju od 1958. do 2003. godine napisao je i objavio više od sedamdeset stručnih i znanstvenih priloga o ulozi i značenju medija u nastavi, i drugih publikacija.

Pripremio: Duško Popović