Sve se naizgled čini jednostavnim. Samo trebate živjeti u nekoj višekatnici ili ulici ispunjenoj zanimljivim likovima, pa ih prepoznati i staviti ih na kipec. I eto recepta za dobar dokumentarac. Je, kad bi se zekili!

Treba prije toga imati u nogama obilje već snimljenih filmova, onaj autorski svrbež koji čovjeka tjera da snima opet i ponovo, treba imati taj poseban dar intimiziranja s akterima koji se pojavljuju u filmu, a koji ih opušta i smiruje i čini prirodnima, pa ne gledaju u kameru i svaka im se riječ doima posve normalnom, svakako ne naučenom u nekoj nemirnoj noći uoči snimanja, kada se bifla tekst i strahuje od sutrašnjeg snimanja. Tako da poštar ostaje poštar, a susjeda koja kuha juhu za sebe i Tereziju baš to što je. Pa se i ono ime koje se na špici pojavi uokvireno, jer žene više nema među nama, učini tako živim i prisnim.

I treba znati kako u tih četrdeset minuta složiti niz osoba, karaktera, priča, sudbina, od kojih svaka zaslužuje svoj film, a da budu cjelovite i potpune, da odišu smirenošću i kada im se pojava svede na četiri rečenice, o samoći i čežnji, o djeci koju imaju ali su daleko i ne javljaju se više ili o zahvalnosti, zbog sašivenih zavjesa, zbog sjedenja u liječničkoj čekaonici, da čovjek ne bude sam, zbog one ruke u ruci, zbog osjećaja da ipak nismo bez ikoga na svijetu.

Krelje su, oboje, poznati i po tome što nikada ne ostavljaju sa strane svoje filmske likove. Prate ih godinama, znaju sve o uspjesima i padovima, o sreći i o potomcima, o ljubavima i razočarenjima, o životu. Idu im na vjenčanja, krstitke (ne mora baš biti tim redom) i na promocije, ostavljaju cvijetak na grobu, raduju se i tuguju s njima. Osjeti se to i u ovom filmu.

A treba još pronaći i producente koji će prepoznati o kakvoj se to priči radi i potruditi se da sve štima, da se onaj pokrivač rastegne što je više moguće, pa da ispod njega ne vire jako ni nožni prsti ni prozebli nos.

I treba imati, naći, prepoznati tu Tereziju, poniklu u Lipovcu, vječno nasmijanu i dobrodušnu, široku i skladnu poput Slavonije, tu ženu koja se daje susjedima i poznanicima, pretvarajući ih u prijatelje, baš kako je i grlicu slomljena krila iščupala iz mačjih zuba i pretvorila je u kućnoga ljubimca, u nekoga psa, pernatog i sivog labradora koji vjerno čeka da se gazdarica vrati. Pa, i kad se duri zbog višednevnog izostanka i uvrijeđeno okreće Tereziji rep, a zidu kljun i oči, zna se da je ljubav među njima beskrajna i prava. Treba steći Terezino povjerenje, stići do njena srca, koje još uvijek čeka onog pravog pa će ga valjda i dočekati, zaslužila je, treba navesti Terku da priča o sebi, a biti strpljiv i obziran, da je se ne povrijedi, i treba znati kako dočarati slavonske širine u zagrebačkim,.zapruđanskim švenkovima širokih cesta i visokih zgrada, kako te konjske glave netonskih kadrova učiniti slikovitima i rječitima, slavonskima, baš kao da su okićene kulenima i ozvučene tamburicama. I ne biti pri tomu folkloran, u najgorem smislu te riječi. Treba imati mjeru. A Pjer je svakako ima. Baš kao i njegova junakinja.

Tri su Lipovca, Gornji, Donji i Srednji, iz kojeg je u svijet krenula Terezija. A ona je samo jedna.

Duško Popović