U lijepo popunjenoj velikoj dvorani kina Tuškanac, sinoć u 19 sati premijerno je prikazan najnoviji dokumentarac filmskog veterana i neumornog dokumentarista Petra Krelje. Film Slomljeno krilo nastao je u produkciji Hrvatskog filmskog saveza pod produkcijskom palicom Vere Robić Škarice, te ispred objektiva direktora fotografije Karmela Kursara. Osim ekipe filma prohladnu prosinačku večer u kinu Tuškanac zagrijali su i protagonisti filma predvođeni glavnom zvijezdom – Terezom Benić.

Naime, Kreljin film vodi nas u prekosavsko naselje Zapruđe.  U uvodnom dijelu kratko se apostrofiraju opreke svojstvene za „zatvorenu“ strukturu Zapruđa i osebujnost njegovih stanovnika: limena uniformiranost osmerokatnica i „prijeteća“ nazočnost grupe monumentalnih nebodera po sjevernom rubu naselja, ali i svojevrsna sveobuhvatnost izniklog  zelenila koje - za proljeća, ljeta i dijelom jeseni - zna posve sakriti golotinju i oporost naselja. Diskretno ali nedvosmisleno upozorava se i na opreku između zanemarljivo malog broja dječice što nabijaju lopte i velikog broja starijih ljudi koji svakodnevno svladavaju jednu te istu distancu – onu do prodavaonice i natrag… Upravo tu u priču ulazi Tereza i njezin krojački salon… Prostor je to koji već na prvi pogled zrači toplinom, urednošću  i – opuštenim ugođajem. Za šivaćom mašinom je žena srednjih godina – Tereza, koju zatječemo u poslu dok je pokraj nje dražesna  grlica – slomljena krila. Dok igla stroja obavlja svoj sitni užurbani vez – Tereza kreće sa svojom malom-velikom životno pričom.  Ovaj je svoj posao, u kojemu uživa, prilagodila potrebama (i skromnim mogućnostima) stanovnika naselja: i na prozoru njezina salona stoji upozorenje da se tu ponajprije nude svakovrsni šnajderski prepravci. Osim što priča o svom poslu, Tereza „predstavlja“ i svoje „stalne“ goste. Ponajprije objašnjava kako se dogodilo da je u maloj nježnoj grlici dobila svoju stalnu družbenicu – drugu. Potom upozorava da, uz uvijek brojnu klijentelu, njezin salon svakodnevno posjećuju i žene sa stubišta (ali i cijelog Zapruđa) koje su, stjecajem životnih okolnosti, ostale posve same i koje su u Terezinu salonu našle uvijek dobro raspoloženu sugovornicu što se izvještila da – usporedo sa svojim poslom  – vodi živahne razgovore s njima…

Priča o Terezi i njezinoj toplini i empatičnosti kao idealna je za ovaj predbožićni ugođaj. Vjerujemo da njeno prikazivanje na velikom platnu kina Tuškanac neće biti i posljednje javno prikazivanje.