…ubi(la) malog miša! Ma kakvi, mali miševi uporno ispunjavaju veliku dvoranu kina Edison u kojoj im se svakoga dana, u okviru programa Filmski 5+ (to znači istodobno poželjne godine posjetitelja, od pet naviše, onih iz vrtića i početnih pučkoškolaca, ali i ocjenu vrijednosti i ugođaja i traga koji im zauvijek ostaje), priređuju filmske predstave s nizom ekraniziranih Andersenovih bajki, a mikići to gledaju s pozornošću i oduševljenjem. Rečeni trag ostat će im zaista kao začetak buduće cjeloživotne zaljubljenosti u film pa će se vraćati (i dovoditi i starije sa sobom) i u sadašnje kino Edison i u ono buduće, koje je s najvišeg mjesta obećano i najavljeno za konac godine, a možda i u kakav multipleks koji će se tek izgraditi, ako do gradnje takva moda ne prođe pa se vratimo manjim i intimnijim dvoranama ili smislimo što nova?
U kinu još dobiju malo kemijanja i sličnih zabava, pa budu obdareni sponzorskim čokoladnim Dukatovim mlijekom i prigodnim reklamnim materijalima, a vide i oživjela Dukatina – kud ćeš veće sreće! Nije čudo što im se oči žare dok ih mame i bake i poneki muški vode kućama, a oni pričaju što su sve vidjeli i doživjeli. I, da bi baš sutra opet!
Kemijanja ima i za odraslije gledatelje, pa se između svakog od natjecateljskih filmova objavi kakva zgodna i prigodna informacija, recimo da je zlata u zemljinoj kori još uvijek toliko da bi ga, kad bi se sve uspjelo izvaditi, bilo svima nama do koljena, da su nam mozgovi uglavnom tekući, čak 78% vode ili da su baš svi metali koje poznajemo sivi, osim bakra i zlata. 'Ajd, sad i to znamo!
Kiša koja je blago započela u srijedu oko jedanaest navečer ojačala je noću i do jutra se fino razgoropadila tako da je drugi dan revije i festivala osvanuo siv, baš kao da je sačinjen od nekog metala. Organizatori su pomalo čupali kose (to se zna po razbarušenim frizuricama vodećih dama) i bacali pogled u zjenicu sunca ne bi li umilostivili tmaste oblake, i kako je kiša omlohavila negdje se pred zoru trećeg dana pojavila i obavijest da se ipak ide na field trip na Muljavu! Bez muljanja.
Zanimljivo je promatrati noćni Karlovac, negdje oko dva ili tri, s visine, dok se asfalt presijava od kišnice i odbljeska reklama po krovovima, poneki auto projuri vraćajući umorne sudionike noćnih tuluma (ili ih, tko zna, tek odvodeći u nove radne pobjede?), jedan sretnik lagano okreće pedale žuta bicikla, držeći kišobran u ruci, a veliki policijski karavan polako klizi ulicom ne bi li se na vrijeme zamijetilo one kojima se banke ili izlozi baš u to doba učine neodoljivima pa bi silom htjeli unutra. I druge pojave, naravno!
Baš nekako u to doba rastaju se i najuporniji sudionici 17. filmske revije mladeži i 5. four river film festivala. Imaju si nešto jako važno za reći pa se dovikuju, što na danskom, što na engleskom, a oni vrjedniji dodaju i koju riječ na hrvatskom i prazne ulice odjekuju razdraganim glasovima. Domaćini, naravno, ne daju na se dok znaju za se, pa viču i oni. Nećemo se tek tako nadvladati od gostiju, ma koliko nam bili dragi. Glavno da je veselo!
Ove godine su stigli, što filmovima, a što uživo, iz Austrije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Češke, Danske, Finske, Francuske, Hong Konga, Irske, Libanona, Mađarske, Makedonije, Njemačke, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, Švicarske i najviše iz Velike Britanije (same, odnosno s kolegama iz Latvije te Poljske).
I lijepo su se proveli!
Duško Popović