„Moji osjećaji su podijeljeni“, kaže ženski lik iz jednog američkog filma kojeg odavno pamtim. Film je doduše bio bez veze, ali je rečenica sjajna. Primjenjiva. Pa sam je često, s društvom, ponavljao proteklih godina, kada sam htio reći da o nečemu ili nekomu imam različite, ponekad zbrkane misli. Na Faceu bi se reklo, onaj osjećaj, kad nekoga i mrziš i voliš. Raduje i zbunjuje i budi čežnju i odbojnost. Ili, kad se moraš odlučiti između dvoje ljudi. A ne možeš bez njih, oboje.
Dok se vozimo prema Karlovcu moji su osjećaji podijeljeni. Idem već peti put, pa se osjećam pravim veteranom, koji sve zna i ništa ga ne može iznenaditi. A čeznem za iznenađenjem! U tome i je stvar, da se tradicija uspostavlja, da već unaprijed znaš gdje je (sex)press soba, a gdje predstavljanje sličnih srednjoškolskih festivala, a opet budeš smotan nekom duhovitom inovacijom. I bude ti zbog toga drago!
Tako se okupljamo pred starim kinom Edison koje se zahvaljujući baš reviji i festivalu sve češće stavlja u funkciju, neki piju kavu i koješta, drugi se raduju susretu s poznanicima, Sanja jede pizzu iz papira (vjerojatno prvi obrok prvoga dana, juri se!) i bridi ona pozitivna nervoza, nada da će sve proći dobro i strah da možda ipak neće. Počinje svečanost otvaranja, mladi kemičari izvode svoje pokuse na lijevoj strani pozornice, voditelji pričaju svoje na desnoj, sve je kako i treba biti.
Odjednom, nestade struje!
Kad je puklo i nastala tama, svi su se zapitali je li to dio scenarija, jedno od ovogodišnjih iznenađenja, ili je jednostavno riknuo neki osigurač? I dok su Vedrana i Marinko, pa Vera i Marija, vodeći protokol otvaranja 17. revije mladeži i 5. four river film festivala skutreno sjedili na stubama pozornice (svjetla pozornice pretvorila su se u trenu u mrak) sada crnog kina Edison, uz ono jedino preostalo svjetlo (srećom, postoje te neke faze, pa nije zavladala posvemašnja tmina), navijalo se da stvar proradi i da se sve vrati u normalu.
Film je svjetlosni zapis pa mu mrak jednostavno nije primjeren. A dogodio se, Bože moj, što sada možemo. Stari Edison se možda koji put prevrnuo, tamo gdje već je, ali ni Tesli nije bilo ugodno. On je ipak naš.
U tom je mraku nekadašnji buntovni profesor karlovačke gimnazije i vođa tadašnjih učenika opsjednutih filmom, današnjih organizatora revije i festivala, a sada gradonačelnik Damir Jelić izrekao sudbonosno da ideji o pokretanju, obnovi stalnoga kina u svome gradu, u kojem ih je nekada bilo čak pet. Pa, ako je krenulo iz mraka, neka oko Božića zaista zavlada filmsko svjetlo i neka pobjeda žutih djevojaka i mladića koji su se uporno zalagali za to da se kino vrati u Karlovac, bude potpuna!
Dijele nam na svečanom otvaranju epruvete ispunjene čokoladnim mlijekom, na kojima piše Drink in case of experiment, pa se kucam s Draženom i ispijamo, na eks! Ima još ljudi u dvorani s kojima bih se rado kucnuo i pogledao u oči, ali su večeras daleki.
Napolju počinje kiša. Hodam ispod karlovačkih kestena, kako bih stigao prije nego baš pljusne. Mlađima, koji ostaju na koncertu Pobune kmeta Janka, ni pljusak neće smetati, kada za koji sat budu krenuli za mnom. Možda samo onima koji se ostanu ljubiti, na klupi? Ma, ako je klupa prava, neće uopće primijetiti!
Duško Popović