Zapis

Nakon već nekoliko godina prisutne i gotovo svima drage ‘Požege’, hrvatski filmski prostori postali su bogatiji za još jednu priredbu koja njeguje kratku formu filmskog izričaja. Naime, dobili smo 60 sekundi hrvatskoga filma. Za razliku od požeške revije čiji je naslov Hrvatska revija jednominutnoga filma. Dakako, formalne razlike nema, filmovi traju jednako kao i požeški, ali se htjelo naslovom razlikovati da je ovaj put riječ o isključivo ovdašnjem, hrvatskom filmskom uratku, uokvirenu u očigledno vrlo privlačno jednominutno trajanje. (Usput, lani je inauguriran i One Take Festival, koji će broj neobičnih, te uglavnom kratkih, formi na ovim prostorima ove godine povećati drugi put.) Priređivači 60 sekundi hrvatskoga filma bili su Autorski studio – Fotografija, film, video, Hrvatski filmski savez te MM centar Studentskog centra, čija su dvorana i Ivan Paić ponovno ponudili prostore za tu priredbu. MM je tako, čini se, zapravo ostao jedinim doista važnim i primjerenim alter-prostorom za prikazivanje ovakvih programa. Naime, kino Tuškanac sve teže zaživljava kao primjereni Filmski centar sa svim svojim namjeravanim sadržajima, dok je sudbina kultne zagrebačke Kinoteke još neizvjesna. Stoga i s ovoga mjesta treba uputiti apel da se MM ovakvim i održi, kako bi nastavio prosvjetiteljsku ulogu što je na ovim prostorima igra od 1976. Jer, da spomenem, posljednjih mjeseci vrši se pritisak na temeljne odrednice i multimedijalne programe Centra od strane diluvijalnih kultur-tregera koji bi od Studentskog centra željeli napraviti – što? – ‘kulturni velesajam’. O tempora, o moris! Dakle, čemu još jedna revija jednominutnoga filma? Nužnost postavljanja ovog pitanja posve će se neupitno nametnuti, prije svega alternativnim filmskim djelatnicima i neimarima s ovih prostora. Posljednjih nekoliko godina produkcija filmova u trajanju od jedne minute bitno je porasla. Pošto je Požeška revija – koja je najvećim dijelom i zaslužna za poticanje te vrste filmskog i videostvaralaštva u Hrvatskoj – prerasla u međunarodno respektabilni festival, na njoj mjesta više ne mogu imati baš svi vrijedni hrvatski radovi. Pokazalo se da, posebice među mlađim filmašima, vlada veliko zanimanje upravo za tako kratku formu. Tomu je vjerojatno tako i zbog duha vremena u kojemu živimo. Naime, tempo svakodnevice koji zahtijeva stalnu, makar i lažnu ‘komunikaciju’, upravo priziva kratku formu umjetničkog iskazivanja. Trenutačni kontakt s recipicijentom upravo je moguć tim oblikom kreativne komunikacije, a revije poput ove najbolja su prilika za instant-provjeru navlastitih filmskih i videouradaka. Stoga je, kao i sličnim zgodama, revija u publici okupila ponajvećma mlade autore, njihove prijatelje, ali i navijače koji su pljeskom ili glasnim odobravanjem popratili projekciju. Sve koordinate navedene u vezi s priredbom koja je održana pod naslovom 60 sekundi hrvatskoga filma mogu navesti na pojednostavnjen zaključak. Taj bi bio da je spomenuta priredba zapravo natjecanje instant-proizvoda za instant-uporabu. Koga bi još mogle zainteresirati jednominutne filmske dosjetke koje su najčešće vizualni vicevi jednokratne uporabe? Dobar postotak prikazanih filmova upravo je i zaglibio u takvu tjesnacu. Ali, s punom odgovornošću mogu reći da je još veći broj filmova uspješno izišao na kraj sa strogo ograničenom zadanom filmskom formom. Sam broj pristiglih i odabranih radova na smotri – njih osamdeset (80) – govori u prilog opravdanosti pokretanja revije. Na 60 sekundi hrvatskoga filma filmove su ponajviše producentski poduprli Autorski studio i FKVK Zaprešić. No sve se više javljaju i ostali kino i videoklubovi. Tako, osim najstarijeg KK Zagreb, svoje su uratke podastrli i autori iz osječke Murse, riječkoga Doma mladih, bjelovarske Videoskupine Doma učenika srednjih škola, zagrebačke Učiteljske akademije... ali i velik broj samostalnih autora. Većina filmova pridošlih na smotru već suvereno barata zanatom filmske režije, pa onda i scenarija i montaže, a o vizualnoj osviještenosti i ne treba trošiti riječi. Jer, ona je uostalom i navlastito urođena naraštaju najvećega broja mlađih autora koji su sudjelovali na reviji. Autori doista misle vizualno. S time mladi filmaši nemaju nikakvih problema. I kada rabe zrnatu strukturu videozapisa, kada se koriste tehnikom animacije, ili pak kada, što je još iznimkom, pokušavaju svoje zamisli prenijeti na filmsku vrpcu. Malo se veći problem pojavljuje kada rad treba poentirati, dramaturški suvislo uobličiti ili primjereno prenijeti idejnu poruku filma. U tome su stariji i već afirmirani autori – koji su također bili sudionicima revije – još nadmoćniji onima mlađima. Međutim, ni u tome ne postoji neki veći nerazmjer. Pokazuje se primjerenom istina da onaj tko ima nešto reći u tome i uspijeva, samo ako doista ima nešto reći. Osobno, poklonik sam sadržajnog i idejnog integriteta pojedinoga filma, pa makar to ponekad i išlo na račun njegove tehničke realizacije. Stoga sam, kao član ocjenjivačkoga suda, u izboru najboljih radova bio sklon upravo onim ostvarenjima koja su se kretala u tome smjeru. Jednostavno, dao sam prednost sadržaju u odnosu na formu. Dakle, mnogo su mi se važnijima učinili radovi koji osim vizualne dojmljivosti i ‘štosne’ domišljatosti posjeduju i neku, više ili manje osviještenu, poruku. Tako mi se, primjerice, vrlo važnim učinio rad mladoga riječkog autora Jana Hyrata, Pakleni stroj. U njegovu postavu naizgled je vrlo banalna situacija / dosjetka o tinejdžerkama koje živahno komuniciraju mobitelom, a nemaju jedna drugoj ništa za reći kad ‘pakleni strojevi’ utihnu. I opet ispočetka. Kad mobitel ponovno zazvoni, one mu se predaju s jednakom strašću. Naime, to nije tek uspjela dosjetka ne baš savršene realizacije, nego nešto mnogo više. Uhvaćena je sva apsurdnost paradigme ‘lažne komunikacije’ u njezinoj srži. Sveprisutna alijenacija pokazuje se vrlo banalnom, no ontološki duboko neprevladivom. Jednako tako, rad skupine autorica s Učiteljske akademije Prozor u svijet – supostavljajući svijet karikiranoga modnog konzumerizma s prošenjem romske majke s djetetom – nenametljivo otkriva istinu svijeta u kojem živimo. U zvučnoj podlozi rada čuje se britka pjesma Why? s prvenca Tracy Chapman, dok je poenta filma sadržana u duhovito-ciničnom citatu pjevačice Marie Carey. (Naime, ona bi željela biti mršava poput djece i ljudi s televizijskih reportaža o izgladnjelima, samo bez svih tih groznih muha!) Nekolicina se filmova bavi i tematikom rata i civilizacijske upornosti u (samo)razaranju, no oni ne uspijevaju na jednako uspio način poentirati svoju veliku temu. Možda je ipak ponešto uspjeliji animirani uradak Evolucija mladih autora iz Zaprešića. Filmovi-dosjetke, odnosno videovicevi, kao da su upravo stvoreni da ispune jednominutnu formu. No tek pojedini od njih doista uspijevaju biti duhovitima i strukturno uspjelo uobličenima. Među takve radove svakako pripadaju neki od radova Jadranka Lopatića, autora koji uz duhovitost suvereno vlada i režijskim zanatom kratke forme. Među najboljim njegovim radovima svakako su animirani Mojsije: epizoda Crveno More i već nagrađivani Djevojčica sa šibicama. Film koji je dobio drugu nagradu ocjenjivačkog suda – Daj mi šećera Irene Škorić – također pripada u skupinu filmova-dosjetki, no iz vizure nekih drugih ostvarenja čini mi se radom koji je najbolje iskoristio trenutačnu zavodljivost te je odigran na ‘prvu loptu’ koja svakoga šarmira. (Inače, njegova autorica bila je najzastupljenija brojem filmova, tako da je na neki način kvantitetu uspjela kvalitativno i naplatiti!) Među filmove koji plijene vizualnom atraktivnošću svakako spada Homoplastic LE Velimira Kovačića. Taj rad, osim sjajne crno-bijele fotografije, ima i nedvosmislenu poruku, koja pak ostaje eksplicitnom i stoga djelomice zakazuje. Crno-bijela fotografija uspjelo boji i Šamanovićev uradak Od sutra, no njegova britka ironija nije i najs(p)retnije realizirana. Nekoliko radova ima svojevrsne filozofijske pretenzije i implikacije. Među njima se, primjerice, izdvaja Vrijeme je... Marka Majerskog, preciznom formalnom strukturiranošću i optimalnim ispunjavanjem zadane ‘vremenske forme’, ali i Free as a Bird Irene Škorić, poetskim viđenjem nesputane prirode. P.o.j.m.o.v.n.i.k samostalnog osječkog autora Vedrana Maslovare pokazuje potencijal vrijednoga mladog filmaša, također opsežno zastupljena na smotri. Kontemplativnu dimenziju posjeduje i rad Aleksandra Muharemovića Kao spužva, čiji je ipak najveći adut sjajan stereozvuk koji boji ozračje uratka. Već broj ovdje spomenutih filmova – a mogao sam ih zbog njihove neupitne uspjelosti navesti još! – govori o vrlo dobru kvalitativnom prosjeku revije. Konačno, ocjenjivački je sud na čelu s Krešimirom Mikićem morao ipak nekim filmovima odati i službeno priznanje kao najboljima. Tako je treću nagradu ponio već nagrađivani film Ruke Miroslava Klarića i Jadranka Lopatića, zaprešićkoga dvojca autora i filmskih pedagoga. O njegovoj vrhunskoj izvedbi i filmskom ritmu ponovno smo se uvjerili, i taj rad već sada ulazi u sâm vrh jednominutne produkcije na ovim prostorima. Drugonagrađeni je rad već spomenuti film Daj mi šećera Irene Škorić i njegova je trajnost možda i ponajvećma upitna izvan pogođenoga trenutka. Na kraju, čini mi se da je i više nego zasluženo prvi pobjednik 60 sekundi hrvatskoga filma postao osebujni i dosad najbolji uradak Tomislave Vereš Susjed. Motivom susjeda na klupi, kao i sugeriranom asocijacijom njegova nestanka iz naše percepcije i (možda) njegove moguće smrti, autorica je u jednoj minuti trajanja uspjela svoje ostvarenje obojiti osebujnom metafizičkom sjetom. U svakome slučaju, film se na neki način uzdignuo iznad ostalih i to je prepoznao i ocjenjivački sud, koji je mogao nagraditi i još nekolicinu filmova doista vrlo visoke razine izvedbe. Pitanje koje će se opet iznova nužno postaviti jest: Je li nam suvišna još jedna revija jednominutnog filma u Hrvatskoj? Ne! Nije! Ovo je moj osobni stav, što sam ga pokušao potkrijepiti i ovim kratkim napisom. Mnogi s kojima sam razgovarao tijekom i u povodu spomenute priredbe bili su sliučna mišljenja. Prva revija 60 sekundi hrvatskoga filma u potpunosti je opravdala svoj osnutak, a vrijeme će pokazati ima li ona i izgledniju budućnost. Neupitno, jednominutna forma pokazala se vrlo atraktivnom za autore. Stvar je u tome da postane i izazovnom za neke ambicioznije filmove. Tada će, držim, dobiti i dublji razlog postojanja. Bila riječ o jednoj, dvjema ili nebrojenom mnoštvu takvih smotri. Da ponovim, sadržajnost jest ono što opravdava smislenost svih ovakvih priredbi, pa onda i 60 sekundi hrvatskoga filma ima dobar razlog opstanka.