U prvome tjednu prosinca 2013. u nekadašnjem modnom butiku Greta – danas prvoj gradskoj underground galeriji kako je predstavljaju njezini voditelji – na rasporedu su bili novi filmovi Dalibora Barića. Među recentne naslove zalutao je i Amnezijak na plaži (23 min, Bonobo Studio, 2013), okrunjen nagradom Oktavijan za eksperimentalni film na 22. danima hrvatskoga filma u travnju iste godine. U maniri kolaž-animacije – za njega svojstvenom filmskom standardu – ispričao je priču o zaustavljanju pojedinačnih života i njihovu kodiranju na drugu frekvenciju. Za nju je potkraj listopada također nagrađen na festivalu u Parizu (Different and Experimental Cinemas).
Amnezijak na plaži
Odmah treba upozoriti na to da pričanje filmskih priča nije autorova jača strana. U nekoliko javnih nastupa Barić je na kapaljku nudio objašnjenje svojih eksperimenata. Ne zato što bi tajio naklonost pop-art sadržajima ili eksperimentima Lewisa Klahra (1956) iz Južne Kalifornije, nego stoga što nije bio u stanju artikulirati vlastitu poziciju svaki put kada se zatekao ispred mikrofona ili u TV studiju. Njegovi su nastupi jednako konfuzni kao i raskošna, vrlo živa animacija raznorodnog materijala iz sredine prošloga stoljeća, uključivši 1960-e i 1970-e u pop-kulturi s američkim predznakom. Od stripova pa do filmskoga metra koji obvezatno sadržava futurističku poruku ili prijetnju. Moglo bi se slobodno konstatirati kako se Barić navukao na specifično ozračje američkoga konzuma početkom druge polovine XX. stoljeća. Njegov operativni model ima korijene u europskom nadrealizmu i posljedično cut-up metodi američkog antiknjiževnika Williama Burroughsa, a referentni simboli su neprozirna ogledala, pokusi s nuklearnim bombama, zvjezdana magla, kozmički eskapizam, posebno stripovi na tu temu, te općenito tajna veza između zemaljskoga društva spektakla i njegove projekcije prema gore u svemir.
Svojedobno se sindrom pop-kulture i heroja svemira savršeno poklopio u liku Jurija Gagarina. Čak su na tu temu zanimljiv posao odradile muzejske institucije u Beču nekoliko godina unatrag (2011) kako bi proslavile 50. obljetnicu prvoga čovjekova leta u svemir. I sam će Barić ponešto dodati na račun spektakularne veze između ruskog astronauta i sindroma pop-ikone, tipičnog proizvoda američke društvene kuhinje. Animirat će glazbeni spot za skupinu Pips, Chips & Videoclips, u kojem su njezini članovi prije šest godina pjevali o Gagarinu i letu u svemir (Idealna pop pjesma za astronaute, 2007). Slučajno ili ne, skupina je angažirala autora inficiranog američkom i konzum-kulturaom s početka 1960-ih. Jednom će prigodom u TV studiju priznati kako mu je dosta duhova iz prošlosti, frankenstein strategije, animiranja kolaža i sličnoga. U tim se trenucima nastojao usuglasiti s temom eksperimenta Amnezijak na plaži prema kojoj bi jedinka, s vremena na vrijeme, ipak trebala presvući ideološku i kreativnu kožu te ući u drugačiji svijet, kreirajući posve nova pravila egzistencije. Je li Dalibor Barić, godinu dana kasnije, doista izašao iz svoje kože i u Greti predstavio tri posve nova argumenta za domenu filmskog eksperimenta?
My Game of Longing
Odgovor je, dakako, negativan. Čini se da su te rezerve bile deklarativno postavljene jer njegova tri recentna naslova – Molly Horrors (2013), My Game of Longing (10 min, 2013) i Marienbad First Aid Kit (10 min, 2013) – i dalje idu na isto pogonsko gorivo kolaž-animacije. U tom se pogledu ama baš ništa bitno nije zbilo ili promijenilo. U specijalnom izdanju za Gretu u dva se naslova Barić poziva na dva dugometražna igrana naslova. Jedan je s početka 1960-ih, Prošle godine u Marienbadu (L’annee derniere a Marienbad, 1961) Alaina Resnaisa, dok je drugi znatno recentniji Sveti motori (Holy Motors, 2012) Leosa Caraxa. Oba se igrana slučaja bave srodnim temama – obnavljaju resurse nadrealističke doktrine i pletu zamršenu priču o identitetu individue. Zanimljivo je da su spomenuti naslovi francuske provenijencije, zemlje u kojoj će Andre Breton osnovati središnjicu budućega globalnog pokreta, a beat-pjesnici inaugurirati dadaistički književni metar. Barić će u Marienbad vezi na daljinu animirati stripovske sličice i oblačiće s tekstom. Finalni proizvod je desetominutni labirint o identitetu filmskih sastojaka. U drugom eksperimentu veza s Caraxovim naslovom je za nijansu razgovjetnija. Ne samo zbog fragmentirane vožnje automobilom nego i zbog korištenja mnogobrojnih metafora o brisanju čovjekova sjećanja. Crna ogledala, razbijanje zrcala, žene i muškarci bez atributa ili s licima u kojima plivaju sićušni punoglavci, ljudski obrisi kroz koje putuju različiti sadržaji, uglavnom krajobrazi ili apstraktni uzorci i slično. U Caraxovu se komadu glavni lik imenom Oscar devet puta preobražavao pa su gledatelji na kraju filma ostali prikraćeni za njegov sirovi identitet.
Marienbad First Aid Kit
Barićev je eksperimentalni svijet miljama daleko od glumaca i njihovih preobrazbi, no jedinstven je u hrvatskoj sredini zbog fokusa na temu o psihološkoj preobrazbi ili transmisiji individue u novu dimenziju. Ako taj filmski fokus ima osobine retrogradnog sustava, sa snažnim vizualnim identitetom doba iz kojega je utopija o preobrazbi posuđena, onda to govori u prilog tomu da njegov eksperimentalni metar još uvijek nije dosegnuo točku transgresije. Nastup u Greti je samo potvrdio kako autorova želja o promjeni strategije nije bila utemeljena. Međutim, rijedak senzibilitet za nadrealističku doktrinu s elementima psihodelije svakako je pozitivna autorska osobina u hrvatskoj sredini koja teško podnosi otkvačenost sličnoga tipa.
Uz malu pomoć neformalne skupine za elektroničku glazbu Nimbus Dei, Dalibor Barić je na gitari pratio posljednju projekciju svojih filmova u Greti. (Za sintesajzerom i električnim klavirom bio je Tomislav Babić, kompozitor glazbe za film Amnezijak na plaži, te Marko Rukavina za kontrabasom.) Trojac je pratio filmski kolaž od nekoliko ranijih naslova – među njima i recentni Marienbad First Aid Kit – pa su gledatelji uživo mogli vizualizirati ambijentalno-psihodeličnu glazbu, kako sami izvođači najčešće objašnjavaju njezin melodijski okvir. Šireći domenu filmskog eksperimenta, Gretin je gost uz malu pomoć prijatelja potvrđivao poziciju filmskog arheologa, ne samo na razini manipulacije filmskih i tiskanih predložaka iz prošlih vremena nego i u pogledu žive svirke uz ekran. U dramaturškom smislu ona seže u razdoblje nijemoga filma te podsjeća na burnu povijest psihodelije na koncertnim pozornicama prošloga stoljeća. Posve je logično da će se isti autor, rođen u Šibeniku (1974), dobro snalaziti kreirajući glazbene spotove u godinama prije nastupa u Greti.