U svojem petom izdanju, festival nijemoga filma Pssst! Realiziran je znatno ambicioznije i promišljenije nego prethodne četiri godine. Filmska manifestacija za koju je dosad, dok se održavala u Domu kulture Centra za kulturu Trešnjevka, znao razmjerno uzak krug zagrebačkih filmofila i ljubitelja nijeme filmske klasike, ove je godine pametno prebačena u kino Europa. Osim toga, dosadašnjem programu sastavljenom od kinotečnih naslova pridodana je vrlo zanimljiva međunarodna natjecateljska selekcija suvremenih a nerijetko i datumski vrlo svježih filmova bez zvuka, koji su se natjecali za glavnu nagradu festivala - Brcko. Naziv nagrade dakako potječe od naslova prvog hrvatskog igranog filma Brcko u Zagrebu, koji je davne 1917. godine, u produkciji Croatia filma i prema scenariju Arnošta Grunda, režirao Arsen Maas. Film je u međuvremenu izgubljen, a ostali su sačuvani tek snimci nekih prizora, pa je pohvalno da su organizatori festivala, u znak sjećanja na svojevrsnog prvog domaćeg filmskog junaka, nagradu nazvali po njemu.
 |
| Festival nijemog filma |
Dosad glavni kinotečni program od ove je godine stekao pridjev popratnog, a u njemu je pored ostvarenja pionira tuzemne sedme umjetnosti Oktavijana Miletića i Franje Ledića prikazan i reprezentativan izbor ruskih odnosno sovjetskih filmova iz predrevolucionarnog i revolucionarnog razdoblja, od prvog ruskog igranog filma Stjenka Razin Vladimira Romaškova, preko ostvarenja Evgenija Bauera, najvažnijeg autora ranog ruskog nijemog filma, do Štrajka, debitantskog djela Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna.
Ako je suditi po natjecateljskoj selekciji festivala, u koju je u izboru četveročlanog žirija (Mima Simić, Nikica Gilić, Juraj Kukoč i Vedran Šuvar) uvršteno 15 naslova iz deset zemalja diljem svijeta, autori današnjih nijemih filmova su ambiciozni te mahom mlađi umjetnici, profesionalci podjednako kao i amateri. Kratku i samim tim vrlo zahtjevnu formu nijemoga filma, većim dijelom uspješno koriste za stvaranje stilski zaokruženih, dramaturški kompaktnih, temama i izvedbama raznorodnih, intrigantnih, ponekad iznenađujuće zrelih te manje ili više angažiranih pa i provokativnih naslova. Autori nijemih filmova barataju različitim tehnikama i ogledaju se u raznim filmskim rodovima i žanrovima, te kreiraju inteligentna, većim dijelom promišljena i gdjekad efektna anegdotalna djela, u kojima se znaju i pretenciozno, ali i šarmantno, pozabaviti egzistencijalnim pitanjima, tjeskobnim motivima i neveselim životnim detaljima. O njima govore kroz različite senzibilitete kao i stilske i tematske preokupacije, a većinu filmova odlikuju bogatstvo ideja, zamjetan duh, zanatska spretnost i sklonost ironiji.
 |
| Izgubljena u čekanju, Damir Radić |
Titula pobjedničkog filma festivala zasluženo je pripala devetominutnom naslovu Izgubljena u čekanju filmskog i književnog kritičara, pjesnika i prozaika Damira Radića. Parafrazirajući naslov znamenitog nijemog filma Dzige Vertova, Radića bi se moglo nazvati “čovjekom s digitalnom kamerom”, koji se kao autor kratkih zvučnih i nijemih slikopisa pokazuje kao pronicljivi promatrač i celuloidni bilježnik svijeta i društva oko sebe. Posrijedi je autor koji je u eksperimentalno-dokumentarnoj formi nerijetko sklon provokaciji i izazivanju konzervativnog licemjernog malograđanskog mentaliteta, primjerice tematiziranjem pornografske seksualnosti u eksperimentalnom filmu Samo je zemlja ispod ovog neba, ili pedofilskih asocijacija u naslovu Djevojčice (triptih o stvarnosti). U filmu Izgubljena u čekanju Radić je u tom smislu čedan i neprovokativan, a film je po svojoj izvedbi svojevrsni parnjak njegovu ranijem naslovu Ljubav i role. U oba slučaja, riječ je o dokumentarcima u kojima autor, uvjetno rečeno, voajerskim prosedeom, snimajući kroz prozorsko staklo, bilježi zbivanja na nogostupu sa suprotne strane ulice. Dok su u Ljubavi i rolama slučajne protagonistice filma skupina tinejdžerki koje pred ulazom u zgradu susreću vršnjaka s biciklom, u Izgubljenoj u čekanju to su djevojke i žene koje većinom same, a gdjekad u pratnji muškarca ili djeteta te gurajući kolica s djecom, prolaze ulicom, izlaze iz samoposluge i kupuju u kiosku. Vrlo atmosferičan i zgodno koncipiran kao niz neprekidnih švenkova s lijeve na desnu stranu ulice i obrnuto, pri čemu se ti švenkovi poklapaju s kretanjem prolaznica među kojima je i ona čekačica iz naslova, fiksirana u prostoru, Radićev film imponira sugestivnošću u prikazu djelića stvarnosti, a zanimljiva je i nehotična feministička intonacija jer su poprilici 80 posto uličnih prolaznika žene. Ukratko, za zreo, zaokružen i u jednom kadru realiziran film Izgubljena u čekanju, koji je navodno isječak dvosatnog materijala snimljenog kroz prozor sobe za hitnu pomoć Doma zdravlja u Metkoviću, a koji autor namjerava uobličiti u duži eksperimentalno-dokumentarni film, Radić je posve zasluženo osvojio statuu Brcka, pa od njega u budućnosti očekujemo barem podjednako zanimljiva ostvarenja.
 |
| Damir Radić prima Brcka |
Kakvoćom ravnopravni pobjedničkom naslovu bili su španjolski film Tvornica lutaka, redateljice Ainhoe Menéndez, te njemački Ubiti mrtvog čovjeka Steffena Corneliusa. Stoga je posve logično i očekivano da je Tvornica lutaka, priča o robotiziranoj radnici u postrojenju iz naslova, koja na tekućoj vrpci proizvodi dijelove neživih plastičnih artefakata, osvojio najviše glasova gledatelja i Nagradu publike. Spomenuta djelatnica imenom Anna i sama je nalik na lutke koje proizvodi, a u njezinu ponašanju lako je razabrati autoričinu posvetu Modernim vremenima, posljednjem nijemom klasiku Charlieeja Chaplina. Srećom, u nevoljnoj je Anni još ostalo dovoljno ljudskosti, a ono što ju ključno razlikuje od lutaka koje izrađuje je ljubav, točnije, nagovještaj osjećaja koji bi se iz jednog pogleda i treptaja mogli razviti između nje i podjednako dehumaniziranog kolege. Elementi crnog humora s optimizmom u završnici, poduprti sjajnom crno-bijelom fotografijom te zaokruženom vizije distopijske budućnosti, vrline su ovog vrlo šarmantnog filma.
Odlična crno-bijela fotografija, zaokruženost cjeline i efektan crni humor najveće su vrline i izuzetno uspjelog filma Ubiti mrtvog čovjeka Steffena Corneliusa. Sedmominutni film, koji se žanrovski može odrediti kao egzistencijalna triler-drama na tragu ranijih ostvarenja braće Coen, storija je o sredovječnom čistaču gangsterskih prljavih poslova, osobi koja se brine o uklanjanju leševa ljudi izmučenih i smaknutih od strane njegovih šefova. Uz laganu nelagodu pri susretu s nadređenima, čovjek izgledom sličan nekom country-pjevaču svoj posao ipak shvaća dosta rutinski, o čemu svjedoči slušanje glazbe tijekom obavljanja posla. No kad jedne večeri leš u plastičnoj ceradi neočekivano oživi, nevoljni će se čistač silom prilika pretvoriti u ubojicu. Kad lopatom umlati oživjelog mrtvaca iz naslova, on će to napraviti dijelom iz straha od šefova koji zacijelo ne opraštaju pogreške, a dijelom iz profesionalizma i osjećaja dužnosti, jer nije red da posao ostane nezavršen.
Da je Nijemac Jan Bolender svoj šestominutni film Pronađena produžio za minutu-dvije, i da je to vrijeme posvetio ponešto detaljnijem profiliranju likova, elaboriranju njihova odnosa te umetanju dramaturških poveznica, u konačnici bi nastalo puno bolje i zanimljivije djelo. Ovako, ugođajna priča o djevojci koja, vozeći se u automobilu s očito dobrostojećim i agresivnim muškarcem, jedne noći u sirotinjskoj četvrti naleti na starca koji će u njoj prepoznati svoju vjerojatno odavno nestalu kći, pati od dosta nejasnoća i dramaturških prečaca, te gledateljima nemušto ostavlja da nagađaju što je i kako autor želio ispričati.
U za nijansu slabijoj konkurenciji, jednu od nagrada svakako bi mogao osvojiti i eksperimentalno-igrani doks Autobiografija, Ukrajinke Natali Ilčuk, petominutna i izvedbeno superiorna biografija jednog automobila. Riječ je “zaporošcu”, vozilu ukrajinske konstrukcije, najjeftinije na tržištu nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, koje je kao takvo bilo dostupno najširim slojevima, ali istodobno i izvrgnuto općem podsmjehu. Spretno križajući tri filmska roda, autorica stvara efektnu nostalgičnu posvetu jednom vremenu, njegovoj ikonografiji i kulturi življenja.
U konkurenciji su prikazana četiri hrvatska filma, a pored pobjedničkog naslova to su harmsovska satirična groteska Nisi sam Igora Bezinovića, zabavna i ‘pomaknuta’ horor-komedija Restoran za zombije Kristijana Kaurića, te vizualno dojmljiva Posveta duši Ivane Rupić. No, u recepciji Bezinovićeva filma Nisi sam, donekle tendenciozno bizarnoj storiji o mladiću koji se odbijanjem ustajanja na koračnice i sudjelovanja u ritualiziranim društvenim obredima pasivno bori portiv totalitarizma, postoji određeni nezanemariv problem. Naime, taj je film izvorno realiziran kao zvučni, a redatelj je na festival prijavio verziju iz koje je jednostavno odstranio zvuk. Time je znatno osiromašio izvorni značenjski potencijal djela, jer Nisi sam u nijemoj verziji jednostavno nije isti film kao u zvučnoj. Dok u potonjoj gledatelj razumije frustracije, autodestruktivne i suicidalne nagone protagonista, kojega u dnevnim i noćnim morama pored biste predsjednika progone i akordi sveprisutne himne, u nijemoj inačici filma to razumijevanje izostaje. Bez kakofonije zvukova i buke koja protagonista okružuje, a koju u bezuspješnim pokušajima bijega dijelom i sam proizvodi, Bezinovićev film ne posjeduje željenu sugestivnost. Autorovu težnju da svoj film prilagodi festivalu te time ostvari njegovu veću gledanost može se razumjeti, no njegovo djelo gubitkom zvuka gubi i znatno više.
Vrijedi spomenuti i ponešto predug te pomalo konfuzan, ali svakako šarmantan, maštovit, koloristički raskošan i zaigran naslov Uccijev svijet, 15-minutni animirani film 56-godišnjeg ilustratora, animatora i grafičara Vincenza Gioanola. Realiziran 2008. godine za potrebe ambicioznog projekta u “gradu djece” Fanu, ovaj film gledatelje vodi u svijet dječaka Pietra Tinellija zvanog Uccio, koji je u dobi od šest godina 2005. “napustio ovaj svijet da bi postao superheroj”. Prerano preminuli dječak iza sebe je ostavio izuzetno uspjele crteže i slikarije, te su njegovi roditelji uz suradnju autora ovog filma ubrzo inicirali projekt čiji je cilj ukazati na umjetničke talente djece diljem svijeta, ali i djecu približiti umjetnosti, ne samo kao promatrače nego i kao aktivne sudionike i stvaratelje. A o kakvoći Tinellijevih radova mnogo govori i podatak da je venecijanski muzej Guggenheim 2006. godine upriličio njihovu izložbu, smjestivši ih uz djela koja je glasoviti Lucian Freud naslikao u djetinjstvu.
Publika Hrvatskog festivala jednominutnog filma u Požegi posljednjih je godina svakako zamijetila autoricu Ivanu Rupić, koja se eksperimentalnim filmovima Nemir i Aleluja predstavila kao potpisnica poetski ugođenih i meditativnih fragmenata kakav je i onaj u Posveti duši. Snimajući unutrašnjost šibenske katedrale svetog Jakova, točnije ubrzavajući snimke pomicanja sjena njezinim zidovima, redateljica stvara snoliku i razumljivim religijskim simbolizmom prožetu minijaturu idealnu za prikazivanje na malim ekranima u skoro predblagdansko vrijeme.