Boris T. Matić i Zagreb Film Festival nikada nisu štedjeli publiku. A ni sponzore. Na samom početku festivala dočula se priča kako se Matić pohvalio generalnom sponzoru da su u dugometražnoj igranoj konkurenciji, dakle, u udarnom dijelu festivala, samo mračni i depresivni filmovi. Direktorice i voditeljice marketinškog odjela možda su bile pomalo zbunjene, ali svejedno i dalje oduševljene: ima li uopće boljeg načina za isprazniti marketinški budžet nego li na „mračne i depresivne filmove“!?
Generalni sponzor nije bio jedini koji je tijekom godina Matiću 'jeo iz ruke'. I publika je pokazivala zamjetnu slabost prema ocu suvremenih hrvatskih filmskih festivala. A Matić je to koristio. I nije štedio gledatelje. Umjesto lakih i zabavnih filmova, kojima se upotpunjuje izlazak u grad, odnosno festivalsko tulumarenje, ZFF je publici ponajprije nudio dobar film.
Takva festivalska politika naizgled se činila autističnom, pa i pomalo samodestruktivnom. No upravo suprotno, „mračni i depresivni filmovi“ spašavali su ZFF od pretvaranja u sajmišnu zabavu koja poput božićnih štandova na središnjem zagrebačkom trgu jednom godišnje dolazi u grad nudeći kulturu u obliku lakih filmova, večernjih izlazaka, DJ-eva, piva u plastičnim čašama i masovnih tuluma.
Ponešto popusta prema publici (i sponzoru) Matić je znao imati tek na otvaranju i zatvaranju festivala. Recimo, prošle godine festival je otvoren zabavnim Razumnim rješenjem, a zatvoren bosanskim Cirkusom Columbiom; godine 2009, festival je otvoren filmom o bijegu lažne rukometne reprezentacije Šri Lanke na Zapad (Machan), a zatvoren Zagrebačkim pričama; godine 2008. otvoren je komedijom Rumba, a zatvoren krimićem Elitna postrojba itd. Uglavnom, festival se u pravilu otvarao nekim lakšim, zabavnijim filmom, a zatvarao hrvatskim ili bosanskim.
Međutim, ove godine popusta nije bilo ni na otvaranju. 9. ZFF otvoren je britanskim Tiranosaurom (Tyrannosaur, 2010), filmom u kojem u prvoj minuti glavni junak zatuče vlastitog psa (da bi pred kraj filma susjedovu psu odrubio glavu). Redatelj i glumac Paddy Considine, nagrađen za režiju na Sundance Film Festivalu, filmom se služi kao hladnim oružjem za napad na gledatelja. Tiranosaur je bejzbolska palica; film o gnjevu i sadizmu, fino nijansiran između ekstremnog nasilja i dirljivih trenutaka smiraja, no ponešto uzak, pravocrtan, i s jasno vidljivim dnom.
 |
| Sramota, Steve McQueen |
Sramota (Shame, 2011) je lijepo izgledala, glumci su bili odlični (Carey Mulligan i na Mostri nagrađen Michael Fassbender), no film Stevea McQueena prilično je šablonski povezao seks izvan norme s traumom iz djetinjstva, dajući filmu štih neugodnog konzervativizma, ako ne i nečeg malignijeg. Već slavni U zaklonu (Take Shelter, 2011) Jeffa Nicholsa sugestivno je progovorio o privatnom ludilu i dugoj tradiciji američke paranoje, no film se doimao čak i presavršeno posloženim, čak i odveć osvještenim kada je riječ o motivu paranoje, koja je tijekom povijesti američkog filma najčešće dolazila iz njegove podsvijesti, 'iz nogu' a ne 'iz glave' filma.
 |
| Bagremi, Pablo Giorgelli |
Argetinski Bagremi (Las Acacias, 2011) doimali su se kao kratki film razvučen na mjeru dugometražnoga, ali priča Pabla Giorgellija o vozaču kamiona i njegovoj suputnici s djetetom leti ravno poput strijele i naposljetku pogađa sam centar. Izraelska Razmjena (Hahithalfut, 2011) Erana Kolirina (Orkestar u gostima) ima zanimljivu ideju (po kojoj život izgleda nadrealno kad se odmaknemo od njega), no glavni je glumac upravo katastrofalan. Najbolje namjere (Din dragoste cu cele mai bune intentii, 2011) Adriana Sitarua imale su već klasično efektan rumunjski ulaz u svakodnevicu i socijalni realizam, ali nakon polovice, filmu nedostaje pravog razvoja. A onda je stigla Krvna osveta (The Forgivness of Blood, 2010).
 |
| Najbolje namjere, adrian sitaru |
Gledatelji koji vole sjesti u kino a da unaprijed ne znaju ništa o filmu nemalo su se iznenadili ugledavši na kraju priče o krvnoj osveti u provincijskoj Albaniji ime redatelja i scenariste Joshue Marstona. Film snimljen u Albaniji - na albanskom jeziku, s albanskim glumcima i s albanskom tematikom – snimio je redatelj i scenarist autentičnog anglosaksonskog imena i prezimena, rođen u Kaliforniji, i poznat na ZFF-u po filmu Marija milosti puna (Maria Full of Grace, 2004).
 |
| Krvna osveta, Joshua Marston |
Joshua Marston (Los Angeles County, 1968.) magistrirao je politologiju na Čikaškom i film na Njujorškom sveučilištu. Prije Krvne osvete nikada nije bio u Albaniji, a ni Balkan nije dobro poznavao. Godine 1989. proveo je dva tjedna u Dubrovniku, gdje je kao student politologije pohađao konferenciju o nuklearnom naoružanju, a 2004. je bio na sarajevskoj premijeri svoga filma Marija milosti puna (na SFF-u).
Dakle, Marston se u Albaniji našao u ulozi filmaša-turista, u ulozi koja mu i nije nepoznata budući da je film Marija milosti puna film o kolumbijskim „ženama-mulama“, snimljen dobrim dijelom u Kolumbiji. Neobična je to situacija, svakako politički i kulturološki kompleksna. Marston se nalazi u određenoj kulturno-imperijalističkoj ulozi. Albanija ima svoje „prirodne resurse“. Kao prvo, ona je u filmskom smislu još uvijek djevičanska zemlja. U Tirani postoji filmski festival, albanska kinematografija izbacuje određeni broj filmova (između ostalog, navodno i jedan vrlo dobar o krvnoj osveti), no za ostatak svijeta Albanija je terra incognita, zemlja koja ne postoji na filmskoj karti.
Marston koristi tu nerazvijenost albanske kinematografije da bi joj ponudio svoje producentske i autorske vještine, a Albaniju zauzvrat promovirao u filmskom svijetu. Trgovina je naizgled na obostrano dobro. No u pozadini se nedvojbeno nalazi imperijalistički kontekst: da Albanija ima razvijenu filmsku produkciju sasvim joj sigurno ne bi trebale usluge jednog filmaša iz Kalifornije.
Uglavnom, Krvna osveta provocira neugodno pitanje kulturnog odnosa Zapada prema drugom i trećem svijetu, no sam film potpuno poništava svaku negativnu konotaciju Marstonova filmskog izleta u Albaniju. Iako nije znao jezik, iako po vlastitom priznanju nikada nije bio u Albaniji prije snimanja filma, a o krvnoj osveti znao je ponešto tek iz romana i filmova (Prekinuti travanj / Abril Despedaçado Waltera Sallesa, i istoimeni roman Ismaila Kadarea), Marston je snimio film koji je po svemu izvanredan.
Krvna osveta na jednoj je razini odličan prikaz koegzistencije suvremene Albanije, s mobilnim telefonima i televizijom umjesto bijelih kapica, i one tradicionalne, u kojoj su krvna osveta i tzv. pravila Kanuna - albanskog kodeksa iz 15. stoljeća koji određuje da oštećena obitelj može tražiti pravdu tako što će ubiti bilo kojeg muškog člana suprostavljenog klana - još uvijek supstitut za pravnu državu.
Na drugoj, možda još i potresnijoj razini, Krvna osveta priča je o tome kako patrijahalni običaji najviše tragova ostavljaju na ženama. Nakon što su se dvije obitelji zavadile oko prava na put, a zavada je prerasla u ubojstvo, oštećena obitelj tražit će da se ubojice predaju policiji ili oni imaju pravo ubiti bilo kojeg člana suprostavljenog klana. Za obitelj kojoj se otac i stric nalaze u bijegu to znači da se prijetnja odnosi na mušku djecu. Maloljetni dječak i tinejđer koji se upravo zaljubio u djevojku s najdužom kosom u školi, osuđeni su na kućnu izolaciju. Dok su oni kod kuće, a otac u bijegu, brigu o obitelji preuzima mlađa sestra. Ona raznosi kruh konjskom zapregom i preprodaje cigarete. Kada stariji brat dobije od suprostavljene obitelji dozvolu da napusti kuću i nikada se više ne vrati, na sestru će pasti uzdržavanje obitelji. Njezinim krupnim planom Krvna osveta završava.
 |
| Michael, Markus Schleinzer |
Ako je festival otvoren filmom-'bejzbol palicom', druga polovica konkurencije dugometražnog filma krenula je s 'filmom-maljem'. Michael Markusa Schleinzera postavlja gledatelju teško pitanje, a ono glasi: zašto je ovaj film uopće snimljen? Michael prati pet mjeseci u životu samozatajnog i povučenog činovnika koji u podrumu drži zatočenog dječaka. Svaka sličnost s otmicom i zatočenjem Natashe Kampusch namjerna je. No za razliku od tabloida koji su eksploatirali taj slučaj (i općenito slučajeve otmice i pedofilije) film ne nudi užitak zavirivanja u odbojno i proskribirano, nego kod gledatelja izaziva duboku nelagodu. Time Michael razbija privlačnost „priče“ kako su je servirali, tobože, zgroženi mediji.
Po tome je film šefa Hanekeova kastinga apsolutno legitiman. Legitiman je i po tome što ulazi u iznimno tešku i mučnu temu, jer kad bi izbjegavali takve teme onda ne bi bilo mjesta ni za filmove o holokaustu, o nasilju unutar obitelji, političkom nasilju i sličnom. No što nam Michael zapravo govori? Ispod hladne analitičnosti filma nema puno toga. Opservacija lika otmičara kreće se unutar poznatih stereotipa: on je hladan, emocionalno distanciran tip, činovnik po profesiji, analni karakter, usamljen, otuđen od obitelji, rezerviran u kontaktima s kolegama, debeloguz, proćelav, seksualno frustriran u kontaktima sa ženama, itd.
Zapravo, možda bismo više informacija o karakteru otmičara i pedofila dobili iz policijskog izvješća ili na panel-diskusiji s kompetentnim sugovornicima, nego li što nam ih Michael nudi. Neki će reći da je to takav, 'hanekeovski' film, pa gledatelj iz njega sam mora izvući neke zaključke i spoznaje. No ne treba zaboraviti da je Haneke u filmovima slične tematike, primjerice u Bennyjevom videu, o tinejđeru koji pred kamerom ubija prijateljicu, ipak bio mnogo složeniji, da je otvarao razna značenjska polja, kontekste itd.
 |
| Oslo, 31. kolovoza, Joachim Trier |
Bilo kako bilo, Michael je film o kojem se na festivalu pričalo i o kojem će se još dugo pričati. S druge strane norveški Oslo, 31. kolovoza (Oslo, 31. august, 2011) kao da je promaknuo publici, premda je riječ o vrlo dobrom filmu. U filmu o povratku liječenog ovisnika u grad nakon desetomjesečne apstinencije, Joachim Trier (poznat po fimu Reprise iz 2006.) više govori o krizi na početku srednjih godina nego li o apstinencijskoj krizi. Nekadašnji ugledni novinar, a sada narkoman s višegodišnjim stažom, družeći se s prijateljima ne nalazi model života zbog kojeg bi se isplatilo boriti protiv ovisnosti, i uopće živjeti. Bračni život izgleda mu kao prazna malograđanska forma, a izlasci vikendom, pijančevanje i hvatanje uvijek novih studentica, više mu se ne čine dostatnima za sadržajan život. Na kraju, jedini je izlaz zlatni šut. Ne zato što je apstinencijska kriza preteška, već stoga što je život na pragu sredovječnosti besmislen i prazan.
 |
| Lena, Christophe van Rompyey |
Ocjenu vrlo dobar zaslužila je i Lena Christophea van Rompaeya (njegov prvim film Moskva, Belgija iz 2008, prije tri godine s uspjehom je prikazan također u dugometražnoj konkurenciji ZFF-a). Lena je priča o pretiloj 17-godišnjakinji, kćeri samohrane Poljakinje koja, kad ima muškog posjetitelja, u teglu zabije poljsku zastavu da ju dijete ne ometa a kod muškaraca ne izazove odbojnost. Poput majke, i Lena olako 'daje' dječacima koji se ne trude ni zapamtiti joj ime, sve dok joj se u životu iznenada ne pojavi mladić iz snova. No prerarno je za happyend; previše je loših okolnosti da bi se happyendu uopće moglo nadati. Ubrzo Rompaeyov film u svom dramaturškom srcu dobiva jedan od potresnijih trokuta viđenih na filmu: da bi živjela kod dečka Lena se mora podavati i njegovu ocu.
Međutim, kao i kod Sramote, dramaturški kauzalitet ozbiljno naginje priču. Naime, postavlja se pitanje je li Lena nesretna zato jer je adipozna? Je li višak kilograma razlog zbog kojeg ju prezire majka, odbacuju prosječni mladići, a na kraju i karma koja je dovodi propasti? Rompaey je predobar redatelj da bi tako nešto impostirao, no adipoznost kao loša karma nekako uvijek stoji uz rub njegove priče.
Posljednji film u konkurenciji ZFF-a bio je slovenski Izlet (svojevrsni remake Pješčanog zamka Boštjana Hladnika), a fetival je zatvoren Opasnom metodom Davida Cronenberga, prikazanom izvan konkurencije. Tradicija je da se festival zatvara hrvatskim filmom (Što je muškarac bez brkova, Sve džaba, Zagrebačke priče), ako za to postoji film. Ove godine niti jedan film hrvatski nije ušao u konkurenciju, a kamoli u opciju „filma-zatvaranja“.
Na prvi pogled, Josef debitanta Stanislava Tomića predstavljao je solidan materijal za konkurenciju ZFF-a. Film je dobio pozitivne kritike u Puli, hvalila se njegova produkcija, a u ideji filma vidjela se marketinški potentna ideja o rođenju mita o Titu. Međutim, film s Thompsonom kao autorom glazbe ne može se samo tako čitati. S pričom o šetanju vojničke pločice s imenom Josipa Broza kroz galicijske rovove i bojišta Prvoga svjetskog rata, Josef je i proizvod klasične desničarske teorije zavjere: pravi Broz je ubijen na početku, a njegova pločica naposljetku ostaje kod ruskog oficira, dakle film, razotkriva Tita kao Rusa, „lažnog“ Hrvata.
Takva ideloška potka Josefa za ZFF je s pravom bila neprihvatljiva. Josef možda ima marketinškog potencijala zbog čitanja rađanja mita o Titu i atraktivne produkcije, ali uteg desničarske paranoje ipak bi bio prevelik za festival koji je od početka obilježavao „neku drugu Hrvatsku“.
Zatvaranjem festivala filmom koji nije hrvatski (ili bosanski), otvaranjem festivala filmom koji ne podilazi publici, ZFF je odustao od nekih svojih kompromisa prema gledateljima. Takva elitizacija festivala nedvojbeno je pozitivan pomak. Ne samo zbog beskompromisnog slaganja festivalskog programa, već i zbog općekulturloškog pozicioniranja festivala kao mjesta razlike, čiji filmovi ostaju u sjećanju i u socijalnim memovima i nakon što se festivalska šatra rastavi a štandovi sklope.