7. škola medijske kulture, Trakošćan 2005.

Trakošćanski dnevnik 2005.

Na početku ovogodišnje sezone aktivnosti javljam se u Hrvatski filmski savez u utorak, 16. kolovoza, a već u petak putujem s ekipom u Trakošćan, na Sedmu školu medijske kulture. Vera pitala mogu li, ja razmislio i prihvatio. U Trakošćanu sam obično svake godine, ali na dan-dva, negdje pri kraju. Sad me čeka jedanaest dana raznih poslova o kojima znam vrlo malo, tek okvirno da ću biti na usluzi i raditi koješta. Kao da se od mene nešto više i moglo očekivati.

Petak, dan prvi

Ulazne stube i vrata Hrvatskoga filmskog saveza opsjednuta su tog jutra puževima, što golaćima, što onima s malo višim standardom i kućicom na leđima, pa spontano predlažem domaćinima da dignu ruke od nesigurna i teška filmskog posla i bace se na izvoz sluzave delicije, recimo u Francusku. Po Verinu i Vanjinu pogledu procjenjujem da moj prijedlog baš i neće biti prihvaćen.

Gospodin Rimac trpa naše stvari u svoj kombi, Vera sjeda na prednje sjedalo, profesor Peterlić na srednje, a Bruno i ja otraga. Idemo po Nikicu, u zagrebački Trokut. Magistar Gilić je najopremljeniji, ima više stvari nego svi mi skupa. Dobro, valjda iz njega progovara višegodišnje trakošćansko iskustvo? Sumnjičavo promatram svoju tanku putnu torbu. Imam li dosta presvlake za tih jedanaest dana?

Do Krapine uglavnom pričamo anegdote o Dariju Markoviću, koji ove godine ipak neće biti s nama. Sunčano je, nema mnogo prometa, sve se doima idilično. A onda prolazimo zagorsku metropolu i upadamo u beskrajnu kolonu kamiona i automobila. Oko nas buše se tuneli i grade vijadukti, puno je prašine, brzina uskoro pada toliko da Nikica i ja bez problema brojimo plastične boce i druge tragove civilizacije odbačene uz put. Sve češće stojimo, po nekoliko minuta, u koloni.

Onda profesor Peterlić, poput kakva stožerna brigadira, vadi zemljovide i drugu vojnu opremu, pronalazi alternativni put, a naš se vozač poslušno okreće nasred ceste i vraća u Krapinu. Kroz Jesenje i Bednju stižemo do Trakošćana.

Petak popodne prolazi nam u ritualnim obilascima jezera i dvorca, prvim žrtvama ljevanicama u obliku kave i drugih pića, razgovorima o poslu koji valja obaviti, dočecima meni poznatih i nepoznatih sudionika Škole. Učitelji su razdragani baš poput djece, viču, ljube se, sretni što se ponovno susreću. Dobio sam i nekoliko poziva na kavu, valjda kao nagradu za članke koje sam već napisao o njima i o njihovu radu, no zbog nekog razloga ni jedan nije realiziran. Možda iduće godine?

U sobu mi stiže i cimer, Aleksandar Muharemović, pa unaprijed obećavamo jedan drugomu kako si nećemo smetati. Toliko smo ozbiljno shvatili obećanje da se idućih dana gotovo nismo ni vidjeli. Ja bih izašao iz sobe dok Aco još spava, on se vraćao kad bih ja već usnuo. Tu i tamo sreli smo se i kimnuli glavom.

Poslije večere organizatori se povlače u prostoriju u kojoj će idućih deset dana raditi montažeri i raspravljamo o tekućim pitanjima. Već se zna gdje će biti koja radionica i seminar i koliko ima polaznika, tehnika je dobrim dijelom postavljena, upoznajemo se međusobno, no najveći dio ekipe već je ustaljen i dobro se poznaje, pa taj dio sastanka kratko traje. Jedino nam nedostaje Željko Radivoj, koji je slomljene ruke ostao u Zagrebu.

Još sjedam s profesorom Peterlićem i Verom pa dogovaramo promjene u rasporedu predavanja i drugih aktivnosti. Moja je zadaća da svaki dan izvjesim promjene rasporeda za taj dan. Pokazat će se da ću nekih dana te promjene vješati više puta, no to je samo dokaz kako je Škola medijske kulture živahna institucija koja ne robuje šablonama ni stereotipima.

Subota, dan drugi

Idućeg jutra, na doručku, sijevne mi ideja. Kao da me čekala ispod poklopca one posude s kuhanim kobasicama. Kažem Veri: A zašto ja ne bih svakog dana napisao neki tekstić, recimo, mogao bi se zvati Sitnarije, ne, još bolje, nek’ se zove Trakošćarije. Nešto što će ljude malo nasmijati ili, tko zna, natjerati ih da se zamisle? Vera odmah pristaje. A ja jurim k računalu i pišem prve Trakošćarije:

Trakošćarije: Jedan Radivoj, dva Burića…

Prvi put u povijesti trakošćanske Škole medijske kulture gospodin Željko Radivoj, tehnički tajnik Hrvatskoga filmskog saveza, nije s nama. Barem ne tjelesno, no vjerujemo da su mu misli okrenute prema sjeverozapadu.

Srećom, nije se dogodilo ono najgore. Željko je ‘samo’ slomio lijevu podlakticu pa nije mogao dovršiti svoje uobičajene poslove vezane uz Medijsku školu.

Zamijenila su ga dva Burića, Mladen i Matko (inače, uopće nisu u rodu, a upoznali su se prije nekoliko godina, izazvavši pometnju u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso, jer su putujući na varšavsku UNICA-u bili dva puta prijavljeni na listi putnika kao M. Burić, pa nikomu ništa nije bilo jasno), preuzevši svaki po dio Željkovih obveza.

Dečki su baš onako, mladi i feš, i kad bi se spojila njihova tjelesna masa (i godine) taman bi ispao – jedan Željko Radivoj.

Zamjena je, dakle, u svakom pogledu primjerena.

Trakošćanska truba

Tomislav Radić u razgovoru s A. Peterlićem

To, Trakošćanska truba, izabrao sam jer mi je istodobno zvučalo arhaično, prilagođeno dvorcu na jezeru i cijelom okolišu, a nekako je asociralo i na buđenje, na talasanje pa mi se učinilo zgodno.

Na oglasnu ploču stavljam i popis filmova koji se mogu gledati u poslijepodnevnim terminima, od 15.00 do 17.00 sati, i prve izmjene i dopune rasporeda predavanja. Umjesto sretno oženjena Španjolca Darija Markovića i njegove prezentacije Španjolskog filma, o Francuskom novom valu polaznicima drugog stupnja govorit će mr. Bruno Kragić. Dr. Peterlić govori polaznicima prvog stupnja o Teoriji filma, a dr. Hrvoje Turković o Strukturi filmskog djela. Na večernjoj ćemo projekciji gledati pobjednika ovogodišnje Pule, film Tomislava Radića Što je Iva snimila 21. listopada 2003. Razgovor s redateljem i sutrašnji jutarnji razgovor s polaznicima seminara vodi dr. Ante Peterlić.

Svečano otvaranje u osam ujutro okuplja gotovo svih stotinu i pedeset sudionika ovogodišnje Škole, polaznika, predavača i organizatora. Profesor Peterlić upoznaje nas sa sadržajima, predavačima, ciljevima i zadaćama. Svi ozbiljno kimaju glavom, kao da se u svemu slažu. Vidjet ćemo kako će to ići dalje.

S Krunom, koji je ustanovio da je zaboravio ponijeti četkicu za zube, silazim prema dvorcu i nalijećemo na Damira, koji tajanstveno najavljuje razgovor s dvjema polaznicama njegove videoradionice za dokumentarni film. Pokazalo se da žele snimiti dokumentarac o Heidleru. Kruno blagonaklono prihvaća. Kad već nismo našli četkicu, uzet će film. Po četkicu ćemo ići u Bednju.

Kruno Heidler i Tribusoni

Seminarci slušaju predavanja, polaznici radionica raštrkali su se po svojim prostorijama u hotelu i u pomoćnim zgradama dvorca. Snježana će navečer stići smrznuta, kaže da je bivša konjušnica zaista opravdala tu svoju nekadašnju funkciju. Polaznici videoradionice za igrani film cvokoću zubićima i više se brinu o preživljavanju na toj studeni nego o snimanju.

Jasno, događaji dana nadahnjuju me na pisanje novoga teksta.

Trakošćarije II: Utjecaj četkice za zube na hrvatski dokumentarni film

Probudi se tako miran čovjek u Trakošćanu, protegne se, normalno, u krevetu, pa s užasom shvati kako je zaboravio spakirati četkicu za zube (a lijepo mu je supruga govorila neka pazi što radi i kako ide među ljude). Priupita na recepciji za kakvu trgovinu, tu negdje, iza ugla, sazna da zaista i jest, tu negdje, iza ugla, pomisli da je to zaista tu negdje pa se spusti najprije do zgrade ispod hotela, u kojoj se nekada uz ambulantu i poštu nalazila i trgovina, shvati odmah da trgovine već dugo, dugo tu nema, prijeđe preko ceste, do nekadašnjih konjušnica grofova Draškovića, gdje jest trgovina, ali samo razglednicama, suvenirima i rashlađenim pićima, a ona za koju je pitao, tu negdje, iza ugla, nalazi se u obližnjoj Bednji, tek dva, tri kilometra daleko.

No, ako nema četkice za zube, ima mlađahnih polaznica videoradionice za dokumentarni film. A kako se čovjek bez četkice za zube zove Krunoslav Heidler i hodajuća je povijest hrvatskoga filma, i amaterskog, neprofesijskog i sasvim profesionalnog, nije čudo da ga te polaznice uhvate na prepad i u tri minute dogovore snimanje novoga dokumentarca, čiji će on biti glavni i jedini lik.

Eto, da je trgovina zaista bila tu negdje, iza ugla, da je kupio tu četkicu (ili još bolje, da ju je ponio od kuće, pa da, nakon svega, nije morao jezditi sve do Bednje) i da nije prešao cestu, Kruno bi ostao bez još jednog dokumenta o sebi, a polaznice videoradionice bez svojega filma.

Zato, nije loše ponekad zaboraviti četkicu za zube. Tko zna do kakvih to rezultata konačno može dovesti?

Trakošćanska truba

Svi se dive poboljšanju gastronomske ponude u hotelu, lagano se okupljaju stara i nova društva, priča se o prošlogodišnjoj Školi, o filmovima snimljenim u međuvremenu, o Kutini i idućoj reviji u Čakovcu. Baš sam se stao opuštati kad stiže Vera i kaže da bi bilo dobro napisati prvi press materijal i poslati ga Mironu, a on će dalje, na niz adresa. Dobro, pišem.

Sedma škola medijske kulture, u organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i Hrvatskog filmskog saveza, započela je s radom u subotu, 20. kolovoza, u Trakošćanu. Više od stotinu polaznika uključeno je u rad prvog i drugog stupnja seminara medijske kulture za osnovne, odnosno srednje škole te u polazne videoradionice za dokumentarni, igrani i animirani film i za TV-reportažu. Na ovogodišnjoj Školi djeluju i specijalizirane videoradionice za kameru i snimanje, za montažu te za filmski scenarij. Glavni pokrovitelj je ovogodišnje Škole PowerCom 2000, a medijski je pokrovitelj redakcija Školskih novina.

Na prvoj u nizu filmskih projekcija za polaznike Sedme škole medijske kulture bit će prikazan ovogodišnji pobjednik Pule, film Što je Iva snimila 21. listopada 2003, redatelja Tomislava Radića, s kojim će, o njegovu filmskom opusu i o prikazanom filmu, nakon projekcije razgovarati dr. Ante Peterlić. 

I zaista, tako je i bilo.

Nedjelja, dan treći

Gle, pada kiša. Baš čudno za ovogodišnje ljeto. Jutarnja analiza sinoćnjega filma okuplja dio polaznika, rasprava najprije teče sporo i teško, a onda se razbuktava, kad hrabriji probiju led.

Jučerašnja opuštena lica seminaraca danas su malo napetija, ali su ipak daleko od grča, koji sve više zahvaća polaznike radionica. Ljubazni voditelji istresli su jučer pred njih svoje zahtjeve i očekivanja pa se sad svima čini kako to neće ići, kako neće stići, kako je sve preteško…

Dok ljenčarimo u hotelskom predvorju (nekima u tomu pomaže hajdlerovača koju Kruno, navodno, skriva u rijetkom sobnom zelenilu, ali svi znaju gdje je i povremeno se sami služe) stiže zajapureni Krešo. Nema mu mobitela! Gleda nas optužujući, pa nastaje burna rasprava o tomu tko ga je mogao uzeti. Zna se tko su dvojica najsumnjivijih.

Trakošćarije III: Kišni dan ili patnje mladog Mikića

A počelo je sasvim obično: oko 04.07 neki polaznici vraćaju se u svoje sobe i malo buče jer očito smatraju kako i mi koji, bez veze, spavamo trebamo biti svjesni te činjenice (njihova povratka); pa onda buđenje i bauljanje do kupaonice u ranim jutarnjim satima, doručak i analiza sinoćnjega filma s profesorom Peterlićem.

Uto je započela i kiša. Kako je bila najavljena, a nije baš ni rijetka ovoga ljeta, nitko se nije iznenadio. Samo su se svi kolektivno bacili u depresiju i pesimizam. Posebno Hrvoje.

Krešimir Mikić

Kad odjednom Krešo Mikić dojuri s izrazom lica tipa “znam da mi radite i što mi radite i tko mi radi, samo ne znam zašto” i baci se na Krunu i još neke. Da smo mu sakrili mobitel! I, dajte dečki, više nije smiješno! Pa, sad je stvarno dosta! I sve tako.

Mi se bacili na uvjeravanje da nismo mi, časna pionirska, pa na potragu, prevrtali fotelje, čupali cvijeće, ali mobitela nigdje. Tako smo, snuždeni i zgađeni što prijatelj sumnja u nas, otišli i na ručak i pojeli dvostruko, od jeda.

Poslije se ispostavilo da je Krešo ostavio mobitel u svojoj sobi. I da mi nismo, zaista, imali ništa s tim.

E sad, što? A duševne boli? A što me kolegica iz Rudeša pogledala onako, kao “ti si taj”? A opsežna istraga naše Vere? Shvaćam jade mladoga Mikića, ali ipak…

Ma, bum ga tužil. A si mi budete svedoki. Kak se šika!?

Trakošćanska truba

Polaznicima prvog stupnja dr. Hrvoje Turković i dalje govori o Strukturi filmskog djela, a zatim Krešimir Mikić o Audio-vizualnim  medijima. Polaznici drugog stupnja cijeli dan slušaju predavanja Astrid Pavlović o Medijskoj kulturi u srednjoj školi. Popodne mr. Bruno Kragić uvodno govori o filmu Charlesa Chaplina Moderna vremena, a navečer Astrid Pavlović (baš se naradila taj dan!) o Sinjem galebu Branka Bauera. Zapažam frapantnu sličnost Mladena Burića s glavnim negativcem Bauerova filma, kojega glumi Antun Nalis. Svašta čovjek otkrije u tom Trakošćanu.

Ponedjeljak, dan četvrti

Opet kiši. Radost donosi dolazak Zorana Tadića. Društvo se okuplja u sve većem broju, osjeća se prisnost i spremnost na povećane napore. Dražen se gubi svakog jutra, odlazi sa svojim polaznicima videoradionice za TV-reportažu i nema ih cijeli dan. Što će nam pokazati na kraju Škole?

Onda kiša prestaje pa možemo malo lakše obilaziti sve trakošćanske kapacitete. Gledamo sa strane, ne želimo smetati, ali zbog toga i nemamo puni uvid u (ne)raspoloženja polaznika.

Kruno je otišao snimati lopoče na jezeru. Ne znajući da je tamo, slučajno ga srećem, ali je u stvaralačkom grču pa ne pričamo mnogo. Na vlažnoj stazici oko jezera srećem nenadane sugovornike.   

Trakošćarije IV.: S velečasnim oko jezera

Kreneš tako malo gledati što rade polaznici Škole medijske kulture u dislociranim radionicama, u neljudskim uvjetima bivših Draškovićevih konjušnica, reklo bi se u kazamatima, gdje se smrzavaju, gdje cvokoću, gdje…ma nema riječi koje bi opisale što im sve tu rade (a posebno voditeljici), pa zgrožen viđenim nastaviš šetati oko jezera, kako bi ljepotama prirode odagnao mučne slike sirotana nagnutih nad bijele listine koje valja ispuniti blistavim filmskim zamislima, zgrčene u stvaralačkom bolu, obnevidjele od nadljudskih napora.

Zoran Tadić i Kruno

Kad tamo, na šljunkovitoj stazi naletiš na monsinjora Alojzija Petrovića, svećenika koji je davnih dana službovao u nedalekoj Bednji, pa u Pitomači (gdje je, naravno, poznavao gospodina Mirka Lauša i njegov rad u Slavici), znakovitih sedamdesetih otišao u Njemačku i zadržao se tamo više od trideset godina.

Riječ po riječ, velečasni i njegova pratiteljica, opet negdašnja bednjanska učiteljica (i ona je provela svojih trideset i više godina u hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj) oduševiše se činjenicom da u pitomu, ali pasivnu kraju njihove mladosti sada stotinu prosvjetara i drugih bistre filmska znanja i kulturu. Pale su tu i teške izjave, o nesavršenosti ljudske naravi, o dobrim i lošim vođama, o rastu agresivnosti i padu morala, o nedostatku osobne i nacionalne svijesti i o potrebi pronalaženja pojedinaca koji bi na svoja nejaka pleća preuzeli teški teret odgovornosti za budućnost kojoj hrlimo.

Na kraju se ispostavilo da su za sve krivi - novinari! Kao i obično. Srećom, dio je kritika bio izrečen na bednjanskom pa ih nismo posve razumjeli. Rastali smo se, nakon toga prvog susreta u životu, pozvavši jedni druge u posjet. Možda ćemo se nakon toga ipak bolje razumjeti.

Trakošćanska truba

Sunčanog popodneva Kruno i ja odlučujemo se za odlazak u Bednju. Dok stariji i iskusniji rutinirano šarmira prodavačice u maloj trgovini, za nijansu mlađi sluša i uči. Tko zna kad bi moglo zatrebati, a od Krune nema boljeg!

Snimamo zagorske brege, crkvu s grobovima grofova Draškovića (jedan je star tek godinu-dvije!), staru kuriju, groblje na susjednom brežuljku. Jedan od mojih koještarijskih zadataka jest i izbor fotografija koje vrtimo prije večernje projekcije. One nam se čine dobrim za večer u kojoj ćemo gledati Seljačku bunu. No, “Čovjek snuje, a Bog odlučuje!”.

Polaznici prvoga stupnja slušali su dr. Hrvoja Turkovića i predavanje o Strukturi filmskog djela, a zatim dr. Antu Peterlića i Teoriju filma. Drugi stupanj sluša dr. Peterlića koji govori o Ekspresionizmu i njegovu nasljeđu i dr. Marcela Bačića, koji predaje o Estetskom obrazovanju djece i mladeži. Popodne dr. Peterlić govori o dokumentarnim filmovima koji su tek nedavno stigli do nas i praktično ih nitko u Hrvatskoj još nije gledao. Među njima je i dokumentarac o Portu, u kojem sam bio prije nekog vremena. Pa, unatrag sedamdesetak godina nije se mnogo ni promijenio. Navečer mr. Nikica Gilić nadahnuto, kao i uvijek, predstavlja film Orsona Wellesa Veličanstveni Ambersonovi.

Utorak, dan peti

Kruno se sjetio nove zabave: ‘ajmo organizirati gusarsko putovanje po jezeru’, baš kao prije četrdesetak godina, u vrijeme prve generacije Medijske škole. Daje mi zadatak da napišem pozivnicu za sve zainteresirane. Dobro, pišem

Put oko svijeta za 80 minuta!!!!!

U srijedu, 24. kolovoza 2005, skupina odvažnih, ludo hrabrih mladića na gusarskom brodu Santa Vera isplovljava na dugo pripremani put oko svijeta.

S obilaska globusa skupina će svojoj kraljici (po kojoj je nazvan brod) donijeti zlatni cvijet lopoča iz ljudskoj spoznaji još neprozirnom koprenom skrivenih zemalja, kao i mnoge čudne biljke i životinje, poput kopriva, suncokreta, krtica, soje, štrukla, žaba, gljiva za jednokratnu uporabu itd.

Isplovljavanje i povratak pratit će televizijska ekipa Eutanazija dok si rek’o blink (svi su neplivači pa neće ići s hrabrim pustolovima), a još neviđeni dokumentarni film o putu oko svijeta za 80 minuta premijerno će biti prikazan u nedjelju, 28. kolovoza, u trakošćanskom kinu Gledaj i očima ne vjeruj svojima ti!

Bezumno hrabri putnici očekuju spontan, ali dobro organiziran ispraćaj i još bolje, doček (sačekuše, sponzoruše i to) u 14.00 odnosno u 15.20 sati, na doku br. 1. trakošćanske luke.

Autogrami odvažnih pomoraca (može i na golo tijelo) dijelit će se po cijeni boca piva=potpis sve do kasnih večernjih sati.

Ne propustite događaj milenija!

Ne propustite životnu šansu ulaska u povijest (“…znate, toga sam dana i ja bio/la na dočeku…”)!!

Uopće, ne propustite!!!

Organizator eventa:

Društvo pomorskih kapetana i gusara Trakošćana

(posredovanjem agencije TT/Trakošćanska truba)

E sad, moram iskreno priznati da se Kruni tekst nije svidio. On je bio više za vlastitu verziju, koju mi je dao toga popodneva. No, uvjeri ti horoskopsku djevicu da je nešto krivo napravila!

Polaznici prvoga stupnja slušali su mr. Nikicu Gilića i Teoriju filma, a zatim dr. Peterlića, koji je govorio o Vrstama i metodama dokumentarnog filma. Drugi stupanj pažljivo sluša dr. Turkovića, koji izlaže o Ritmu u filmu. U 14.00 odvija se projekcija Čučićeva filma Onkraj, za polaznike specijalizirane videoradionice za kameru i snimanje i za sve druge zainteresirane, slijedi popodnevna i večernja projekcija, a o filmu, opet nadahnuto, govori mr. Gilić.

Mnogi zainteresirani polaznici Škole sudjelovali su na prezentaciji nazvanoj Moj digitalni svijet – PowerCom 2000, a prvi su put upozoreni i da ih u četvrtak čeka izlet iznenađenja.

Vera me samo pogledala i nije ništa rekla. Dobro, pišem.

Sedma Škola medijske kulture u Trakošćanu

Sedma škola medijske kulture, koja je započela s radom u subotu, 20. kolovoza, približava se polovici od predviđenih deset dana trajanja, a već su očigledni rezultati stotinjak polaznika i pedesetak predavača i organizatora.

Predavanje Hrvoja Turkovića

Polaznici Prvog i Drugog stupnja seminara medijske kulture u prva su četiri dana slušali predavanja dr. Ante Peterlića, dr. Hrvoja Turkovića, mr. Brune Kragića, Krešimira Mikića, Astrid Pavlović, dr. Marcela Bačića i mr. Nikice Gilića o teoriji filma, strukturi filmskoga djela, francuskom novom valu, medijskoj kulturi u srednjoj školi, audio-vizualnim medijima, ekspresionizmu i njegovu nasljeđu, estetskom obrazovanju djece i mladeži, ritmu u filmu i vrstama i metodama dokumentarnog filma, a sva su predavanja popraćena brojnim filmskim isječcima i drugim nastavnim pomagalima. Sudionici Škole svakoga dana mogu vidjeti i dva ili tri filma, o kojima zatim raspravljaju s voditeljima Škole.

Istodobno, u videoradionicama za dokumentarni, igrani i animirani film te TV-reportažu i specijaliziranim videoradionicama za kameru i snimanje, montažu i filmski scenarij, koje vode filmski redatelj Damir Čučić, redateljica Snježana Tribuson, filmski kritičar Dražen Ilinčić, animator Edo Lukman, filmski i TV-snimatelj Silvestar Kolbas, filmski montažer Slaven Zečević i književnik Goran Tribuson u tijeku su snimanja i montaža nekoliko autorskih ostvarenja sudionika Škole, odnosno pisanje scenarija za nove projekte.

Prezentacija radova, podjela diploma i završetak Sedme škole medijske kulture u Trakošćanu očekuju se u ponedjeljak, 29. kolovoza.

Nemam pojma što bih pisao u novim Trakošćarijama. Uostalom, sam sam kriv što sam to pokrenuo, što sam se obvezao da će ići svakog dana, što…Valjda sam imao takvo otužno lice da se Mladen smilovao. Negdje oko deset navečer priča mi o činjenici da je sredina Škole, da su svi razbacani po terenu, jer snimaju ili barem traže ideje i da njega to podsjeća na neku zlokobnu zvijer koja jede polaznike Škole. Eto što se mota po glavi budućega redatelja. A ja pokušavam nešto od toga napisati.

Trakošćarije V: Jeza nad Trakošćanom

U tmastim i olujnim noćima bednjanske bakice straše unuke užasnom legendom o Trakošćanskom jezeru i o nemani što, vele, živi u njemu. Sad, budimo iskreni, ni one nisu složne da li je riječ o golemu somu (Juri?), o divovskoj krastači, o kakvu zmaju iz davnina…tek, zna se da je tu. Postoje čak i neke snimke (u attachmentu) na kojima samo posebno vješto oko prepoznaje tragove nemani.

Zna se pouzdano da negdje četvrtog ili petog dana trajanja Škole medijske kulture tajanstveno stanu nestajati njezini polaznici, kojih je sve do tada bio pun hotel, okolni park pa čak i stara i ledena Draškovićeva konjušnica. Nestaju ljudi, kao da ih nikada ovdje nije ni bilo. Mještani se kunu da golemi sluzavi tragovi Nečega, što u gluho doba noći sije stravu po kraju, vode sve do jezera.

U skaski je (a bogme i u zbilji) neobično što se ti nestali ljudi za koji dan opet pojave, vukući na sebi stative i kamere, kabele i reflektore pa se umornim, klecavim korakom, osvrćući se bojažljivo i očito do koštane srži ustrašeni, skupljaju oko hotela. Oko njih širi se zadah ustajalosti i vlage, na odjeći i u kosi nije teško pronaći tragove neke ljepljive i žučljive tvari, a kad sunčana zraka padne pod pravim kutom kao da na njima zablista i kakva sedefna krljušt.

Kad ih pitaju gdje su bili i što im se dogodilo, oni smušeno i neuvjerljivo govore o nekakvim snimateljskim zadacima, o dokumentarističkoj potrazi za idejom, o kreativnim zanosima…ali uporno se okreću od jezera, kao da bježe od kakve utvare, toliko stare da ih je samo danima žvakala, ali ih nije mogla progutati, pa ih je konačno ispljunula ponovno među žive.

Uvijek je bilo tako, i vraćali su se kao Jona iz kitove utrobe, ali tko zna, možda se jedne noći neman iz Trakošćanskoga jezera probudi, a zubi joj budu oštri poput cirkularne pile! Možda se jednoga dana više nitko od njih neće vratiti, (sad bi bilo dobro da starica zajeca i da joj glas vrisne do neba)!!!

Nad gustom i zelenom vodom Trakošćanskoga jezera, poput vilina konjica prozračnih krila, zauvijek treperi kletva iz davnina: “Čuvaj se trakošćanske luke!”

‘Ajd, laka vam noć!

Trakošćanska truba

Ostavljam tekst i odlazim spavati. Negdje oko ponoći Mladen mi upada u sobu. Izbrisao je posljednji redak, u kojem se spominjalo njegovo ko-autorstvo i dodao fotografiju. Pita slažem li se ja s tim. Onako, iz kreveta, dajem uredničko odobrenje. ‘Ajd, laka vam noć!

Srijeda, dan šesti

Valja obaviti posljednje pripreme za gusarsko putovanje. No, kad smo bolje razmislili, pripreme svodimo na odlazak na jezero i razgovor s čovjekom koji iznajmljuje pedaline. I koji je poznat kao jedini ugostitelj u Trakošćanu, i šire, koji ne nudi kavu. Kaže, zato što je nema na cjeniku. A zašto je nema…bolje ne ulaziti u raspravu.

Polaznici prvoga stupnja slušaju dr. Stjepka Težaka i gospođu Zoricu Klinžić, koji im govore o Metodičkim pristupima, a drugi se stupanj dijeli na polaznike iz osnovnih i iz srednjih škola. Prvima dr. Mato Kukuljica govori o Filmskim analizama animiranog, dokumentarnog i igranog filma, a drugima dr. Peterlić o Ekspresionizmu i njegovu nasljeđu.

Jelena Bunijevac-Matičić

Naše slavno putovanje počinje - neslavno. Jedva okupljamo posadu, uz Krunu i mene tu je još samo Zdenko. Od stotina obožavatelja koje smo očekivali pojavljuju se samo Vera i Ana, a malo zatim Mirjana i Katica. Tu je i ekipa koja snima dokumentarac o Heidleru. Mirjana se pridružuje u zadnji čas, uzima kameru u ruke i daje svoj prinos budućem dokumentarcu. Imat ćemo snimke s obale i s pedaline, video i fotografije, te puni brod. Malo se gubimo na početku, idemo u krivi dio jezera pa se ispravljamo. Pokazalo se da je troje putnika tu samo zato da bi snimali i dokumentirali. Ja okrećem pedale. Ni povratak nije obilježen masovnim ovacijama. Čeka nas isto društvo. Ipak, meni je bilo lijepo. Kruno frkće, vidim da nije zadovoljan. E da, od onih je dana prošlo dosta godina.

Naši mogući razdragani gledatelji ipak radije biraju popodnevnu i večernju projekciju. O filmu govori mr. Bruno Kragić.  

Na kraju dana Jelena Bunijevac-Matičić drži predavanje o Dječjem filmu u funkciji medijske kulture u osnovnoj školi. Zgodno, za novi press-materijal. Dobro, pišem.

Dječji film u funkciji medijske kulture u osnovnoj školi

Na Sedmoj školi medijske kulture u Trakošćanu vrijedno je predavanje o dječjem filmu u funkciji medijske kulture u osnovnoj školi održala gospođa Jelena Bunijevac-Matičić, profesorica u Osnovnoj školi Otok, u zagrebačkom naselju Sloboština, i voditeljica školske filmske skupine.

Naglasivši da još mnogi ne razlikuju kategorije filma za djecu i dječjeg filma, te da u dječjem filmskom stvaralaštvu uvijek treba poticati njegovu zabavnu i opuštenu komponentu, a izbjegavati pod svaku cijenu nametanje djeci vlastitih ideja i rješenja i lov za nagradama, Jelena Bunijevac-Matičić upoznala je polaznike Škole sa svojim iskustvima u vođenju školske filmske skupine.

Pokazalo se, između ostaloga, da je dječje filmsko stvaralaštvo posebno učinkovit oblik socijalizacije za ‘problematičnu’ djecu i za učenike koji na drukčiji način nisu mogli iskazati svoju osobnost i kreativnost. Učenici koji znaju više prenose znanje na početnike, uz pomoć voditelja školskih filmskih skupina, što je najefikasniji oblik savladavanja temeljnih spoznaja o filmskom stvaralaštvu.

Profesorica Bunijevac-Matičić istaknula je i važnost svoga sudjelovanja na nekoliko prethodnih Škola medijske kulture, gdje je osim praktičnih znanja stečenih na seminarima medijske kulture i specijaliziranim radionicama bitno ojačala samopouzdanje i uvjerila se u puni smisao bavljenja dječjim filmskim stvaralaštvom.

Uz predavanje prikazani su i filmovi nastali u protekle četiri godine u OŠ Otok, među kojima i Keš, Pravi trenutak, Veličina malih – Samobor, Govorimo li hrvatski?, U području pokleknulog gorostasa – Ogulin, Kućni ljubimac, Put u središte zemlje, Gravitacija i Presuda.

Predavanje je zaokruženo iznošenjem mogućnosti primjena dječjih filmova u nastavi medijske kulture, kao dijela nastave hrvatskoga jezika.

I, jasno, potaknut svim mogućim dojmovima toga dana, napisah i novi tekst.

Trakošćarije VI: Pravi trenutak

Profesorica Jelena Bunijevac-Matičić održala je predavanje o dječjem filmu u funkciji medijske kulture u osnovnoj školi i uz ostale prikazala film svojih učenika Pravi trenutak. Neka je učenica dobila jedinicu iz zemljopisa pa u strahu od roditeljske reakcije traži savjet kolegice, a ova joj govori da samo valja odabrati pravi trenutak i reći neugodnu vijest tako da proizvede što manje negativnog učinka.

A što je zaista taj pravi trenutak? Koliko je pravih trenutaka bilo ovih dana, koliko sunčanih zraka koje su osvijetlile nečije lice da ga dobro snimi kamera ili da ga zauvijek zapamti, u pravom trenutku, zaljubljeno oko? Koliko je novih spoznaja i vrijednih iskustava u pravom trenutku ‘leglo’ nekom od polaznika, koliko se dobrih razgovora u pravom trenutku odigralo između ovih stotinu i pedeset ljudi okupljenih na Sedmoj školi medijske kulture u Trakošćanu?

Koji će pravi trenutak pamtiti ubuduće netko od nas? Osamljeno snimanje nečijih stopa u hotelskom hodniku, okus izvrsna crnog vina s Plješivice, dane i dane snimanja dinamična veterana koje će, valjda u pravom trenutku, biti komprimirano u tri minute prvoga dokumentarnog filma u opusu budućih uspješnih autora, kratki dodir dvije ruke koje su se sklopile u pravom trenutku između modrine trakošćanskog neba i neprozirna tamna zelenila jezera iz kojega, u pravom trenutku, srećom, nije iskočila legendarna zvjerka iz sluzavih dubina.

Nije lako prepoznati pravi trenutak, on se tek nasluti u dubini misli i u treptaju osjećaja. Ali, ako je zaista pravi trenutak, ostaje u nama zauvijek.

Trakošćanska truba

Četvrtak, dan sedmi

Tog su me jutra probudile eksplozije u daljini. Graditelji se koriste ranim jutarnjim satima da bi minirali zagorske brege i otvarali nove putove. Inače, obavljam svakodnevnu rutinu: silazim u hotelsko predvorje prije sedam, skidam jučerašnje programe i prežvakane Trakošćarije i stavljam svježe izmjene i dopune. Žurim na računalo, jer je svakoga dana sve veći pritisak polaznika. Neki skidaju materijal s interneta, drugi montiraju filmsku glazbu, treći su samo znatiželjni, već su danima daleko od kuće i posla pa traže poruke i čini im se da će propustiti bogznašto ako svakog dana po dva-tri puta ne izađu na mail. U rano jutro ipak imam malo mira za pisanje. Onda nailazi gospon Slavek, da bi provjerio da li je sve u redu u dvoranama. Nalazimo se među prvima na doručku (Nikica i ja šalimo se da smo avangarda radničke klase), pa se razilazimo prema dnevnim zadacima.

Vidim da je Kruno još pod dojmom jučerašnjega fijaska, pa po dobroj, humanoj praksi grizem čovjeka kad je već ranjen. Pišem nove Trakošćarije i znam unaprijed da ću dobiti svoju porciju jezikove juhe.

Trakošćarije VII: Nostalgija

“Rano jutro, pola šest…”, tutnje mine po trakošćanskim brdima, buše se tuneli, dižu vijadukti, gotovo je, gospodo moja draga, oni golemi kamioni odvoze sa skršenim kamenom i rasutom zagorskom zemljom i dobar dio naših života i više se nikada neće vratiti.

Možete vi sada pričati koliko hoćete o razbarušenim gusarskim ekspedicijama koje su išle u lov na neman iz jezerskih dubina na pravim čamcima, a ne na ovim šarenim pedalinama (doduše, priznajmo, nikada u tako šarmantnu društvu), o pijankama do zore i o onim slavnim bungalovima u kojima se svašta radilo (“tresle se gore, rodilo se, hvala dragom bogeku, nije niš’“), ali kamioni uporno prolaze i sa svojim eksplodiranim teretom odvoze i našu mladost, kao da je nikada nije ni bilo.

Mlađarija s dosadom i nerazumijevanjem i samo iz puke pristojnosti sluša naše priče o onom snimanju iz ‘68, ma sjećaš se kako nam se prevrnuo stativ, a mi se skršili od smijeha, nema pojma o uzbuđenju koje bi zavladalo kad smo uspjeli nekako nabaviti čak šest rola osmice i baš ih briga što nas prolaze trnci kad začujemo neponovljiv šum Slavekova projektora, koji nas podsjeti na sve one prigodne projekcije u tada tek budućim, a sad već odavno i bivšim mjesnim zajednicama, u kojima su neki od nas prvi put vidjeli film.

“Bilo je i prije takvih kao nas, generacijo moja, ljubavnice”,  ali više nikada, više nikada…

Trakošćanska truba       

Izlet

Jasno, pogodio sam i Kruno se malo ljuti, kaže kako sam subjektivan i da što ja sad tu njemu, ali kako je on bolji čovjek od mene, brzo se vraća svojem vječitom optimizmu i vedrini.

Seminarci su opet podijeljeni, prvi stupanj sluša predavanje dr. Peterlića o Povijesti filma, drugi, osnovci, mr. Nikicu Gilića, koji im tumači odnos Književnosti i filma, a srednja škola Dianu Nenadić, s temom Eksperimentalni film i video, pa mr. Irenu Paulus, koja govori o Glazbi u filmu.

Popodne svi jure (dobro, ne baš svi, izostanak je nekih važnih osoba bio dobro zapažen) na autobuse pa idemo u Ivanec. Slobodno popodne, srećom sunčano i vedro, provodimo na izletištu uz jezero, ugodnoj šetnji u lijepom društvu, pa uz bogatu večeru ispunjenu svinjarijama. Od čvaraka do pečenja.

Većina je malo tužna zbog povratka u ranim večernjim satima, ali valja odgledati uobičajenu projekciju. O filmu opet nadahnuto govori Nikica Gilić. Ma, otkud u tako malenu čovjeku toliko entuzijazma i nadahnuća?  

Petak, dan osmi

Počeo je varaždinski Špancirfest, pa dio polaznika (i predavača i organizatora) ima snage za odlazak u kasnim večernjim satima na dodatni provod. Svaka čast!

Imam nekih razloga zbog kojih se osjećam malo prizemljen, pa pišem najpesimističniju verziju Trakošćarija. 

Trakošćarije VIII: Pasje prijepodne

Ima tako nekih dana kada se čovjek osjeća kao pas.

Prvoga sam sreo na šetnji oko jezera. Čupav, smiješan, s toplim smeđim očima. Bojažljivo mi je prišao (drugi dan vidio sam kako se uplašeno uklanja onoj crnoj mački koja vlada hotelskom blagovaonicom, toliko je hrabar i odvažan), očekujući valjda da ću ga potjerati ili se, barem, praviti da ga ne vidim. Osvojio sam ga kad sam ga stao češkati iza uha. Nema psa koji ne voli pažnju, ljubav i nježnost. Odmah je legao uz moje noge, okrenuvši mi rep, ali se svaki čas osvrtao da provjeri jesam li još tu. Kad sam krenuo prema pedalinama i pozvao ga, ostao je ležati kao da nije zainteresiran. Ipak, ubrzo sam ga čuo kako trčkara iza mene. A kad sam ga opet htio pomaziti, uplašeno je odskočio i izgubio se. Nekad i previše ljubavi zna otjerati psa. Ili čovjeka.

Druga dva ljubila su se satima na hotelskom ulazu. Razigrani i zaneseni jedno drugim uopće nisu zapažali ljude koji su ih zaobilazili ili preskakali. Kažu da se kašalj, siromaštvo i ljubav ne mogu sakriti. Ljubav se, valjda, i ne želi kriti. Čak i ako je zabranjena. Onda su se, nakon ljubavi, izvalili i zadrijemali. Jedan je spavao opušteno i mirno, siguran da je sve u redu, da će poslije kiše, koja je padala uporno, dosadno i sivo, doći sunce, da će već nekako riješiti svakodnevne probleme. Drugi (možda druga, nisam im baš virio pod rep) sjetno je buljio u tu budućnost, koja može biti i ovakva i onakva, pesimističan i depresivan kako već (neka) žena nakon ljubavi zna biti.

Onog razigranog i muški samouvjerenog (popiškio je neki travnati humak pa sam bio siguran u njegovu muškost) sreo sam dva dana poslije, dok sam šetao po naselju vikendica na brežuljku desno od hotela. Prvo me onjušio, pa se dao maziti, a onda me poveo niz cestu, osvrćući se povremeno i zastajkujući ako sam, po njegovoj prosudbi, hodao sporije nego što bi trebalo. Trajalo je to neko vrijeme, pa je konačno digao ruke (ili noge?) od mene, vidjevši da tu neće baš biti nekoga čara. Ja sam krenuo lijevo, on je otišao desno. Neke ljubavi brzo planu i još se brže ugase.

Možda je bolje biti štene? Ili dijete. Ono, ni brige ni pameti. U tom se životnom razdoblju za ljubav grčevito bore i jedni i drugi cviljenjem i plačem, ljubav kupuju nježnim i posvemašnjim predavanjem, ljubav primaju kao nešto što se razumije samo po sebi, a vraćaju je tu i tamo, kad to njima paše. Uostalom, kao i neki odrasli psi. I ljudi.

S vremenom, kaže Golob u onoj šansoni, ako žive skupa, čovjek i pas stanu ličiti jedan na drugog pa se više i ne zna tko je tko: “…U svakome psu je čovjek, u čovjeku pseto spava…”.

Opet padaju kiše. Moj prijatelj se žali da je sav gnjecav od tog (ne)vremena. Mnoge je dan uoči boljela glava i bili su sneni. Anu muči želudac, mnogima su oči crvene i suzne, kao u zeca.

Ima tako nekih dana kada se čovjek osjeća kao pas.

Trakošćanska truba         

Ivo Škrabalo

Predavanja se približavaju kraju. Dr. Mate Kukuljica govori prvom stupnju seminaraca o Hrvatskom filmu do 1941, Joško Marušić drugom stupnju o Povijesti animiranog filma.

Na večernjoj projekciji mr. Ivo Škrabalo govori o filmu Vatroslava Mimice Seljačka buna.

Živčanost autora okupljenih u radionicama može se rezati poput torte s orasima. Svi su maksimalno napeti, ništa još nije gotovo, a za neke se radionice čini da neće ni biti do sama kraja. Vidjet ćemo.

Subota, dan deveti

Nažalost, toga je jutra stigla vijest o smrti Mirka Lauša. Pišem kratki in memoriam.

Nakon duge i teške bolesti jutros je umro gospodin Mirko Lauš, osnivač i voditelj Kinokluba Slavica u Osnovnoj školi u Pitomači, s kojim je tri desetljeća, sve do sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ostvarivao zapažene rezultate u zemlji i inozemstvu i doveo hrvatsko dječje filmsko stvaralaštvona sam svjetski vrh.

Mirko Lauš bio je među zapaženim predavačima škola i seminara filmske kulture za voditelje školskih filmskih klubova i nesebično je prenosio svoje znanje i metodologiju rada s djecom mlađim kolegama.

17. srpnja 1926 - 27. kolovoza 2005.

Predzadnji je dan predavanja. Mr. Ivo Škrabalo govori polaznicima seminara prvog stupnja o Hrvatskom filmu od 1941, a Zoran Tadić drugostupnjašima o Nepoznatom hrvatskom dokumentarnom filmu.

Večer je okrunjena projekcijom filma Ta divna splitska noć, redatelja Arsena Antona Ostojića, s kojim razgovara dr. Ante Peterlić. Ostojić je spreman na svaki odgovor, detaljno razjašnjava tehnologiju nastanka filma, od ideje do skupljanja novca i tehničkih detalja, pa se puna dvorana sa žaljenjem rastaje od njega nakon sat vremena razgovora.

Šaljem novi press-materijal. Više i ne govorim, dobro, pišem, samo pišem.

Popratni sadržaji na Školi medijske kulture

Uz redovite aktivnosti na seminarima medijske kulture prvog i drugog stupnja te videoradionicama za dokumentarni, igrani i animirani film odnosno TV-reportažu, i specijaliziranim videoradionicama za kameru i snimanje, montažu i filmski scenarij, na Školi medijske kulture u Trakošćanu odvijaju se i brojni popratni sadržaji.

Tako je u petak, 25. kolovoza, IOM, Međunarodna organizacija za migracije, predstavila projekt prevencije trgovanja ljudima Nije na prodaju. Riječ je o nizu aktivnosti usmjerenih na sprečavanje sve prisutnijega trenda suvremenog oblika ropstva, koji ponajviše pogađa žene i djecu, a područje Republike Hrvatske nije više samo tranzitno nego sve češće i izvorište novih žrtava tog oblika ilegalnih djelatnosti.

Hrvatski filmski savez i ŠAF, Škola animiranog filma Čakovec, uključili su se u provedbu projekta s dvama animiranim filmovima autora Ede Lukmana, koja govore o opasnostima s kojima se suočavaju mladi ljudi željni brze i visoke zarade na temelju obećanja koja se često pokažu lažnima i vode ih u prostituciju, trgovinu drogom i druge vrste eksploatacije. Početkom jeseni filmovi će biti dostavljeni svim osnovnim školama na području Republike Hrvatske, a postoji i snažno izraženo zanimanje središnjice IOM-a u Ženevi za međunarodnu distribuciju.

U subotu, 27. kolovoza, održana je prezentacija filmološke literature na kojoj su predavači Škole medijske kulture polaznicima predstavili nekoliko vrijednih naslova objavljenih protekle godine. Dr. Hrvoje Turković govorio je o knjizi Mate Kukuljice Zaštita i restauracija filmskog gradiva, profesor Krešimir Mikić o knjizi kolege profesora Enesa Midžića O slici pokretnih slika…/Kadar i stanje kamere, redatelj Zoran Tadić o knjizi Petra Krelje Ispod crte: dnevnik, mr. Nikica Gilić o knjizi dr. Ante Peterlića Déjà-vu, a dr. Ante Peterlić o knjizi Davida Bordwella O povijesti filmskog stila, nedavno objavljenoj u nakladi Hrvatskog filmskog saveza.

Članovi Video-družine Gimnazije Karlovac predstavili su svoju netom tiskanu monografiju te prikazali dio vlastita filma Samo jedna karika u lancu, koji govori o povijesti Videodružine i filmovima snimljenim u proteklih šest godina. 

Nedjelja, dan deseti

S nestrpljenjem čekam najavljenu projekciju prvih 48 minuta filma Odiseja u svemiru 2001, s originalnom glazbom, koji donosi mr. Irena Paulus. Film sam gledao osamnaest puta, znam ga napamet, pa me zanima kako će to izgledati s drugom glazbenom podlogom. Pa, izgleda bez veze. Dobro je što je konačna verzija bila ona dobra, stara, prepoznatljiva.

Završno predavanje polaznicima prvog stupnja drži Joško Marušić, koji govori o Uvodu u animaciju i zagrebačkoj školi, a drugi se stupanj oprašta od Sedme škole medijske kulture predavanjem Petra Krelje o Stilskim obilježjima hrvatskog filma.

Svečana je večera u 20.30. Neke dame zaista su zablistale u večernjim toaletama, muški su, uz dvije-tri časne iznimke, odjeveni sportski, u stilu baš me briga. Vječna priča o dami i skitnici.

Šaljem zadnji press-materijal.

Završena Sedma škola medijske kulture u Trakošćanu

U drugoj polovici desetodnevnog trajanja Sedme škole medijske kulture u Trakošćanu stotinjak je polaznika slušalo predavanja dr. Stjepka Težaka, dr. Mate Kukuljice, Jelene Bunijevac-Matičić, dr. Ante Peterlića, mr. Nikice Gilića, Diane Nenadić, mr. Irene Paulus, Joška Marušića, mr. Ive Škrabala, Zorana Tadića i Petra Krelje o metodičkom pristupu, filmskim analizama animiranog, dokumentarnog i igranog filma, ekspresionizmu i njegovu nasljeđu, dječjem filmu u funkciji medijske kulture u osnovnoj školi, povijesti filma, književnosti i filmu, eksperimentalnom filmu i videu, glazbi u filmu, hrvatskom filmu do 1941, povijesti animiranog filma, hrvatskom filmu od 1941, nepoznatom hrvatskom dokumentarnom filmu, uvodu u animaciju i zagrebačkoj školi te o stilskim obilježjima hrvatskog filma.

Sedma škola medijske kulture završava u ponedjeljak, 29. kolovoza, prezentacijom svih seminara i projekcijom videoradova snimljenih na videoradionicama.

"Motori": Vera i Kruno

Na videoradionici za dokumentarni film, pod vodstvom Damira Čučića, snimljeni su videoradovi Zagorje libre, Oaza i Zaljubljeno oko, na videoradionici za igrani film voditeljice Snježane Tribuson igrani video B/Mračne vode, u trajanju od sedam minuta, na videoradionici za TV-reportažu voditelja Dražena Ilinčića ostvarene su videoreportaže Direktno do ‘direktora’, Koprivnica bez rešetaka i Ljudi stari, muzej novi, a na videoradionici za animirani film pod vodstvom Ede Lukmana sačinjen je trominutni Što je Angelina vidjela u Trakošćanu kolovoza 2005.

Specijalizirana videoradionica za kameru i snimanje pod vodstvom Silvestra Kolbasa proizvela je video Boja je svjetlo je boja u trajanju od šest minuta, specijalizirana videoradionica za montažu Slavena Zečevića prikazala je tri vježbe svojih sudionika, a specijalizirana radionica za filmski scenarij, koju je vodio Goran Tribuson, dovršila je scenarije naslovljene Hvala što ne pušite, Klokan i Pastrva ne.

Sve prikazane videoradove pred polaznicima Škole medijske kulture komentira dr. Hrvoje Turković, a Škola završava s ovogodišnjim radom svečanošću podjele diploma za gotovo stotinu polaznika, ponajviše profesora hrvatskoga jezika iz osnovnih škola diljem Hrvatske.   

To inače mrzim, slati izvještaj unaprijed, jer tko zna, kakve smo sreće, što se sve može dogoditi. No, mediji traže svoje na vrijeme, a ja ću valjda opet imati sreće i sve će proći kako je i najavljeno.

Ipak je sinulo sunce i sve je nekako optimističnije pa pišem devete, predzadnje Trakošćarije.

Trakošćarije IX: Mali noćni razgovori

Neki razgovaraju sa svima i uvijek. Mnogi se povlače u već godinama  uhodane skupine, po dvoje-troje, pa urotnički šapuću prignutih glava, da nitko sa strane ne čuje.

Ima ih koji vole provjeravati bistrinu i duh sugovornika i često se očekuje brz i britak odgovor, a ako izostane, jadnika se dokrajči, bilo žestokim verbalnim

udarcem među rogove, uz kakav jetki komentar, bilo dugim mučenjem i guranjem u još dublji kal prezira i odbacivanja.

Drugi se stalno šale, navlače na jedno, misle drugo, očekuju da ih shvatiš od prve, uživaju kad ih uopće ne shvatiš pa ispadnu pametniji, iskusniji, vještiji.

Razgovara se uz kavicu, uz čašu vina, za doručkom, ručkom i večerom, na radionicama, po klupama uz jezero, po kuloarima, valjda i po sobama, posebno noću (to drugi čuju kroz tanke hotelske zidove), u hodu po Ivančici i drugim zagorskim bregima, razgovara se od ranih jutarnjih do istih takvih jutarnjih idućeg dana, razgovara se, razgovara, razgovara…

Najljepši su ipak oni mali noćni razgovori, nenadani i baš zato iskreni i topli, kad netko drag izroni iz tame, kad se nađeš s nekim u isto vrijeme, na istome mjestu, a uopće se niste dogovorili pa se čini da je neka ruka o čijoj snazi (i namjerama) tek možemo slutiti upravljala vašim koracima i dovela vas baš tu, gdje ste se morali naći, i ne treba tada misliti zašto i kako već se prepustiti razgovoru, pustiti da riječi izviru iz srca i uživati u svakom trenu.

Jer, takvih nema mnogo u našim životima. Samo što to shvatimo kada je, najčešće, prekasno.

Trakošćanska truba

Ponedjeljak, dan jedanaesti i posljednji

Neki su se spakirali već rano ujutro, nestrpljivo čekajući da dođe pristojno vrijeme za rastanak. Iz dobro obaviještenih izvora saznajem da je slavlje sinoć trajalo do duboko u noć ili rano ujutro, već kako se na to gleda. Pa su neki ustali s glavoboljom. Drugima je žao što je Sedma škola medijske kulture već gotova, nestrpljivo se raspituju o Osmoj školi, hoće li je biti i hoće li biti u Trakošćanu?

Ima i onih koji se lagano tresu zbog rastanka, želeći ga odgoditi što je dulje moguće. No, život je takav: nekima je odlazak sreća, drugima žalost, većini tek puka činjenica.

Profesor Peterlić pozdravlja na završnoj svečanosti zatvaranja, najavljuje, ipak, nastavak i Osmu školu, iduće godine, dvorana je opet puna, ona zvijer iz jezera vratila je sve progutane polaznike.

Rastajemo se uz obećanje: vidimo se opet, iduće godine!

Moje zadnje Trakošćarije većina nije ni vidjela, u žaru odlaska. Zato ih objavljujemo opet jer je posljednja rečenica i najvažnija.

Trakošćarije X: Na rastanku

“Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori!”; “Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada” (po novijem, “dvije sreće grabi”); “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba” (posebno ono provedeno u Školi medijske kulture!?).

Prate nas tako, “od kolijevke…”, razne kuharice, poslovice, doskočice, parole, grafiti, šablone svih vrsta i teško je od njih pobjeći, a nekima se i ne bježi, nekako im je sve to simpatično, baš je blesavo, što bi rekli hoteći naglasiti da je dobro i da samo tako i treba biti.

“Per aspera ad astra” ili u hrvatskoj varijanti “Kroz čičke do…” sad što ja znam do koga ili čega bi već netko htio stići. Najbolje su baš te utemeljene na vjekovnu iskustvu, na kolektivnoj svijesti, na povijesnim istinama. “Od stoljeća sedmog…”.   

Povremeno se učini da interneti, računala, digitalne kamere i sva ta čuda ukidaju stare, dobre običaje vezenja poslovica na kuhinjskim krpama ili pisanja po leksikonima (što bi sad to bilo?), ali srećom još postoje grafiti pa se pojavi kakav dobar, onako, politički: “Nemamo gotovine, može li na čekove?”.

Možda su Trakošćarije nekoga povrijedile, “Istina nije manje istina ako je i bolna”, ali nije im to bila namjera. Htjeli smo tek malo zatrubiti kroz zagorske magle, ukrasti vam minutu-dvije, potaknuti možda na suradnju pa smo čak i dobili neke najave (“Obećanje ludom radovanje”), i valjda smo ispunili svoj cilj. No, tko zna, u Trakošćanu se okupljaju tankoćutne umjetničke dušice pa se možda netko i naljutio.

Zato ću i ja završiti onom slavonskom: “Oprostite ako je što bilo!”.

Trakošćanska truba

Duško Popović