7. škola medijske kulture, Trakošćan 2005.

Arija iz scenarija

I u početku svakoga filma bijaše riječ. I filmskim je djelom postala. Ne baš svaka, ali…

Nije li onda logično u Školi medijske kulture od svih mogućih radionica započeti baš radionicom za scenarij?

Dakle, radionica za pisanje scenarija: romantična lokacija izdvojena iz hotela i od ostatka Škole, najbliža dvorcu, u neposrednoj blizini omiljenoga kafića (i jedinog u krugu od deset kilometara), šarolika skupina od svega šest nadobudnih polaznika podijeljenih u tri male grupe i ugledni voditelj bili su dobar početak priče. Nastavak je bio još bolji. O kraju još razmišljam.

Dakle: One poznate uzrečice «Početak je najteži, poslije je sve lakše» (ili tako nekako) sjetila sam se oko stotinu puta prvih nekoliko dana. Mi, polaznici radionice za scenarij, naime, dobili smo zadaću napisati scenarij. Zapravo sinopsis. A to je zamalo pa scenarij. I to samo tako! Napisati scenarij! Za film! Samostalno! I to ni iz čega! Nije ni iz čega, kaže naš voditelj, iz vašega životnog iskustva. Hmm!   

Nakon nekoliko sati intenzivna razmišljanja, premišljanja, vaganja i kombiniranja, kolegica iz moje grupe i ja zaključile smo da su svi pametni scenariji već napisani. Što je značilo da naš neće biti takav. Nevjerojatno kako su se sve naše teme, likovi i njihove akcije i reakcije, fabule i kulminacije činile banalne i neutemeljene, štoviše, neuvjerljive. Početak nije obećavao. No tu smo se, u Trakošćanu, baš zato i našle. Što ne znamo kako započeti. Pa ćemo sad naučiti. No, dobro. Uz mnogo objašnjavanja jedna drugoj, uz dosjetljive preinake i uz sugestije kolegica i kolega koji nisu ni znali čemu nam služe, došle smo do početne verzije. Naš prvi scenarij! No dobro, bio je to samo sinopsis od pola stranice, ali mi smo u svojim zahuktalim mislima već imale razrađenu završnu verziju. Samopouzdanje je poraslo, film se u našim glavama već snimao, čak smo se malo razišle oko izbora glavnih glumaca… Lijep je bio taj drugi dan…

A onda je svoje rekao on! Gorespomenuti ugledni voditelj naše radionice bio je Goran Tribuson. Scenarist od povjerenja. Čovjek koji zna što je scenarij. Dobar scenarij. A sinopsis u koji smo uložile svu svoju maštu, mnogo truda, razmišljanja, većinu dvodnevne životne energije, nije mu se svidio! Zapravo je elegantno objasnio da sinopsis nije loš, čak štoviše zgodan je, ali bi trebalo promijeniti glavne likove, njihove postupke, sredinu i kraj! I onda bi bio super! A mi smo se već tako vezali uz ove likove… možda da pokušamo… ali onda to više nije… a da samo zamijenimo…ne, to onda sve mijenja…Teško je bilo! Priuštio nam je prvih nekoliko faza rada valjda svih (i vrsnih) scenarista! Mukotrpan rad, zadovoljstvo zbog zaokruživanja filmske vizije, nada da je to stvarno dobro ispalo, i onda nemilosrdno mijenjanje onoga najvažnijeg u vašem scenariju od strane nekog opakog producenta! E ne može to tako! Ipak mi imamo pravo na svoje izmišljene likove, njihove misli i živote! Neće sad oni postati tamo nekakvi sasvim drugi ljudi! Radije ih neće ni biti! I tako je Naš prvi sinopsis i svi nama dragi likovi u njemu završio u košu! U smeću! Zdeletiran! A s njima i dva dana našega prvog scenarističkog rada. Nešto kao naš scenaristički prvenac! Gotovo je i suza bilo! Svakakve su nam se crne misli rojile, pesimistične, osvetoljubive, ma sve je to nekako previše nasilu, tko to može samo tako, po narudžbi napisati, koji to i kakvi ljudi uopće odlučuju, mislim stvarno, kakvi su zapravo ljudi ti  scenaristi…

Sva sreća da je jutro pametnije od večeri. S novim danom novi se sinopsis stvorio spontano, ležerno, kao za igru. Sve smo se čudile same sebi. I Tribusonu se otprve svidio. Mislim, stvarno svidio, jer preinake nisu bile potrebne.  I tako smo došle do napredne faze scenoslijeda. Naš je sinopsis trebalo konkretizirati u scenama koje su jasno trebale biti filmične. A scene su se nizale jedna za drugom kao same od sebe. Glatko. I sve nam se više sviđalo raditi to. I tako, dan-dva, i od početne verzije scenoslijeda dobra je bila ona sedamnaesta. Ali to su bile sitne preinake, sasvim OK! Mislim, to su i dalje bili oni naši likovi koje smo zamislile… Možda nam je  tek kojeg malo izmijenio, ipak, situacija je to zahtijevala. Ma i nije taj naš Tribuson baš tako tvrd! A i razgovori s njim tako su inspirativni…mislim za scenarij.

I tako mi dođosmo do završne faze, pisanja scenarija sama. A to je bilo tako logično i tako lako nakon scenoslijeda, koji nam se sve više sviđao. Scenarij je bio gotov neobično brzo. Možda je trebalo još samo promijeniti jedan dijalog, i možda dopuniti onu scenu u hodniku…i još jednu… Sedma verzija bila je posljednja. Bile smo zadovoljne i ponosne. A i Tribuson. A slično je bilo i u druge dvije skupine. Iznjedrili smo nas šest raznolikih početnika (dvije osnovnoškolske profesorice, dvoje slobodnih umjetnika, jedan TV-foršpan meštar redatelj (ili nešto tome sl.) i jedan informatičar tri odlična scenarija! Tako kaže Tribuson. Dvije komedije i jedan krimić. Vjerovali ili ne. A i svi smo bili zadovoljni. I svojim scenarijima, i radionicom, i voditeljem, i grupom. I eto, puštamo sada naše prve scenarije da zriju na prekrasnim plodnim trakošćanskim bregima do sljedeće godine, a onda će možda koji od njih… ma moram ja sljedeće godine u radionicu za igrani film… tko će koje, ak ne svoj svoje… uh, to bi baš dobro bilo, vidjeti svoj scenarij kao komediju… da, znam tko bi mogao glumiti glavnu ulogu… ali to je već neka druga priča. Ma kakva priča, scenarij!

Marina Krpan