7. škola medijske kulture, Trakošćan 2005.
Posve drugim očima
radionica montaže
Kad sam odlučila pohađati radionicu montaže, vodila
me namjera da upoznam još jednu fazu u nastajanju filma,
ali i želja da u radu s malim filmašima izbjegnem situaciju
kakve se svaki čovjek najviše pribojava, a ta je da ne znam
odgovore na učenička pitanja. Mislila sam da ću se zadovoljiti
time da promatram i proučavam kako se montira film sjedeći
uz nekoga, naprednijeg polaznika. Već pri kraju prvoga dana
shvatila sam da od takva pristupa nema koristi i da jednostavno
moram sama sjesti za računalo i učiti korak po korak. Srećom,
našla sam se u skupini opuštenih i uvijek dobro raspoloženih
ljudi koji su bili spremni razumjeti početničke probleme
i pomoći onima koji su kasnili u realizaciji zadaća. Znalo
se dogoditi da skupina već dobije novu zadaću, dok neki
od nas još nisu završili staru, pa se grozničavo radilo
i dugo u noć.
Ivana i Slaven, naši voditelji, vjerojatno u praksi nisu
imali heterogenije skupine polaznika. Dvanaest polaznika,
raspon godina – od 16 do 56; šarolika zanimanja – od učenika,
učitelja i studenata pa do informatičara, službenika i umjetnika.
Prevladavale su, jasno, žene, pa se valjda zato toliko i
pričalo. Dok su jedni znalački istraživali mogućnosti moćnih
računala, drugi su petljali s alatima i gubili se među datotekama.
Obeshrabrujuće! No Ivana i Slaven sve su se vrijeme držali
vrijedno svake pohvale, baš kao da su prezadovoljni takvom
skupinom. Zapravo, možda su i bili zadovoljni silnom voljom
i entuzijazmom. I sama sam se čudila tajanstvenoj sili koja
nas je satima držala prikovane uz monitore u zagušljivoj
i polumračnoj prostoriji. Neki bi zaboravili i na objed
da ih suosjećajni voditelj nije podsjetio kako ipak treba
s vremena na vrijeme prozračiti dvoranu.
Već drugoga dana popustila je početna
napetost, a kad sam uspjela dovršiti prvu vježbu, bilo
mi je jasno da su propali moji planovi o ranom jutarnjem
trčanju i šetnji oko jezera. Bila sam nepovratno zaražena
montažnom groznicom… Srećom, moji snovi o trčanju i vožnji
biciklom ovjekovječeni su na crtanom filmu zahvaljujući
suosjećajnosti prijatelja animatora. Neki su polaznici
od početka do kraja disciplinirano i skladno radili u
paru pa su sve zadaće završavali točno i pravovremeno,
dok se nekoliko timova zbog neusklađenosti u predznanju,
ili mišljenju, raspalo. To se pokazalo dobrim, jer slabi
više nisu živcirali ni zaustavljali napredne, ali i lošim,
jer se povećao broj uradaka koje je trebalo pregledati
i vrednovati. Upravo na analizama pojedinih montiranih
sekvenca najviše se moglo naučiti. Od prve vježbe, koja
je bila tek nizanje gotovih kadrova, svaka sljedeća vježba
bila je složenija i sadržavala nove montažne postupke.
Neki su mi pričali da montažu doživljavaju kao slaganje
kamenčića u mozaiku. Svidjela mi se ta usporedba, osobito
kad mi je već na trećoj vježbi postalo jasno da bi svaki
postupak montaže zapravo trebao početi određivanjem njegova
završetka, drugim riječima, postavljanjem cilja, ili ostvarivanjem
neke ideje. Na radovima nekih darovitijih polaznika to
se već moglo i osjetiti, baš kao i subjektivan pristup
svakoga od nas prema potpuno istoj filmskoj građi. Možda
je dobra i ona usporedba procesa montaže s jezikom, dakle
oblikom komunikacije s kojim sam se srela negdje u literaturi.
No montaža je vjerojatno nešto više od sintakse. Ona se
doista može približiti umjetničkom postupku. Kako bilo
da bilo, u jedno sam sigurna. Naši voditelji, Ivana i
Slaven, unijeli su u naše druženje s filmom nešto više
nemira i mnogo, mnogo više reda. Osim toga, pokrenuli
su još mnoga pitanja i dileme, zbog kojih ćemo ubuduće
na montažu gledati posve drugim očima.
Nevenka Mihovilović
|