7. škola medijske kulture, Trakošćan 2005.

Posve drugim očima

radionica montaže

Kad sam odlučila pohađati radionicu montaže, vodila me namjera da upoznam još jednu fazu u nastajanju filma, ali i želja da u radu s malim filmašima izbjegnem  situaciju kakve se svaki čovjek najviše pribojava, a ta je da ne znam odgovore na učenička pitanja. Mislila sam da ću se zadovoljiti time da promatram i proučavam kako se montira film sjedeći uz nekoga, naprednijeg polaznika. Već pri kraju prvoga dana shvatila sam da od takva pristupa nema koristi i da jednostavno moram sama sjesti za računalo i učiti korak po korak. Srećom, našla sam se u skupini opuštenih i uvijek dobro raspoloženih ljudi koji su bili spremni razumjeti početničke probleme i pomoći onima koji su kasnili u realizaciji zadaća. Znalo se dogoditi da skupina već dobije novu zadaću, dok neki od nas još nisu završili staru, pa se grozničavo radilo i dugo u noć.

Ivana i Slaven, naši voditelji, vjerojatno u praksi nisu imali heterogenije skupine polaznika. Dvanaest polaznika, raspon godina – od 16 do 56; šarolika zanimanja – od učenika, učitelja i studenata pa do informatičara, službenika i umjetnika. Prevladavale su, jasno, žene, pa se valjda zato toliko i pričalo. Dok su jedni znalački istraživali mogućnosti moćnih računala, drugi su petljali s alatima i gubili se među datotekama. Obeshrabrujuće! No Ivana i Slaven sve su se vrijeme držali vrijedno svake pohvale, baš kao da su prezadovoljni takvom skupinom. Zapravo, možda su i bili zadovoljni silnom voljom i entuzijazmom. I sama sam se čudila tajanstvenoj sili koja nas je satima držala prikovane uz monitore u zagušljivoj i polumračnoj prostoriji. Neki bi zaboravili i na objed da ih suosjećajni voditelj nije podsjetio kako ipak treba s vremena na vrijeme prozračiti dvoranu.

Već drugoga dana popustila je početna napetost, a kad sam uspjela dovršiti prvu vježbu, bilo mi je jasno da su propali moji planovi o ranom jutarnjem trčanju i šetnji oko jezera. Bila sam nepovratno zaražena montažnom groznicom… Srećom, moji snovi o trčanju i vožnji biciklom ovjekovječeni su na crtanom filmu zahvaljujući suosjećajnosti prijatelja animatora. Neki su polaznici od početka do kraja disciplinirano i skladno radili u paru pa su sve zadaće završavali točno i pravovremeno, dok se nekoliko timova zbog  neusklađenosti u predznanju, ili mišljenju, raspalo. To se pokazalo dobrim, jer slabi više nisu živcirali ni zaustavljali napredne, ali i lošim, jer se povećao broj uradaka koje je trebalo pregledati i vrednovati. Upravo na analizama pojedinih montiranih sekvenca najviše se moglo naučiti. Od prve vježbe, koja je bila tek nizanje gotovih kadrova, svaka sljedeća vježba bila je složenija i sadržavala nove montažne postupke. Neki su mi pričali da montažu doživljavaju kao slaganje kamenčića u mozaiku. Svidjela mi se ta usporedba, osobito kad mi je već na trećoj vježbi postalo jasno da bi svaki postupak montaže zapravo trebao početi određivanjem njegova završetka, drugim riječima, postavljanjem cilja, ili ostvarivanjem neke ideje. Na radovima nekih darovitijih polaznika to se već moglo i osjetiti, baš kao i subjektivan pristup svakoga od nas prema potpuno istoj filmskoj građi. Možda je dobra i ona usporedba procesa montaže s jezikom, dakle oblikom komunikacije s kojim sam se srela negdje u literaturi. No montaža je vjerojatno nešto više od sintakse. Ona se doista može približiti umjetničkom postupku. Kako bilo da bilo, u jedno sam sigurna. Naši voditelji, Ivana i Slaven, unijeli su u naše druženje s filmom nešto više nemira i mnogo, mnogo više reda. Osim toga, pokrenuli su još mnoga pitanja i dileme, zbog kojih ćemo ubuduće na montažu gledati posve drugim očima.

Nevenka Mihovilović