Povodi

Živjeti u Dubravi

Dokumentarac Karmen Ratković i učenika škole INOVA

Do prije tridesetak godina Dubrava je bila slabo naseljeno i siromašno zagrebačko predgrađe, na istočnom ulazu u grad, a danas je šaroliko urbaniziran dio Zagreba poznat po trgovinama Janjevaca, slastičarnicama Albanaca, obrtničkim pogonima Hercegovaca, danonoćnim aktivnostima i sa, možda neopravdano stečenim, ali sveprisutnim, osjećajem kako je riječ o opasnu dijelu grada u kojem ima i dosta kriminala.
Projekt Interkulturalno učenje na razini lokalne zajednice: inicijativa mladih želi potaknuti ulogu mlađih stanovnika, posebno učenika srednjih škola, u promjeni zatečenih odnosa unutar lokalne zajednice, uz sudjelovanje u obrazovnim politikama te učenje o preuzimanju odgovornosti za kvalitetu života u svojoj okolini. Kako pronaći pravu mjeru između (ne)željene asimilacije i očuvanja zavičajnih vrednota, kako izbjeći odbacivanje u novoj sredini zbog tradicijskih, nacionalnih, vjerskih i kulturoloških značajki, a opet ne izgubiti korijene i veze s nekadašnjim sredinama, pitaju se voditelji i sudionici projekta.
"Tko su vaši/naši Romi? Janjevci? Bosanci? Hercegovci? Albanci? Poznajete li svoje susjede? Kako razumijevate toleranciju, solidarnost, povjerenje…Gdje vidite sebe za 5-10 godina?". Ta i druga pitanja postavili su, u okviru projekta Škola aktivnog građanstva za mlade i odrasle, nevladina organizacija Mali korak – Centar za kulturu mira i nenasilja i učenici Privatne srednje ekonomske škole INOVA, u suradnji sa još četiri srednje škole koje djeluju u zagrebačkoj četvrti Dubrava. Projekt novčano podupiru AED/CroNGO program i USAID.
Dio odgovora daje dokumentarni film Živjeti u Dubravi, koji su učenici škole INOVA snimili s mentoricom Karmen Ratković. Film je u petak, 1. listopada, prikazan u Galeriji Nova, koja je doduše smještena u samom središtu Zagreba, a ne u predgrađu o kojem dokumentarac govori.
Film je jednostavne kompozicije, sastavljen od niza razgovora sa stanovnicima Dubrave, koji su uglavnom doselili s Kosova, iz Bosne i Hercegovine ili iz pasivnih područja Hrvatske, a mogle su se čuti i ovakve izjave: "Rugaju mi se da sam Bosanka, a ja sam Hrvatica; U Zagrebu mi nedostaju ljudska komunikacija i osjećaj zajedništva; Ako mi dijete naleti na nekog stranog, onda je to sudbina, al' više volim svoje; Ne vidim baš neke koristi od matične države (Indije); Dubrava je teksaški grad!" Između kadrova pojedinih razgovora snimke su vožnje autora filma ulicama Dubrave, s ponekim izvrsno zapaženim detaljem ulica, zgrada ili ljudi koji tamo žive.
Film je pokušao prikazati svojevrsnu reality, pravu i životnu konkurenciju globalno prisutnog Big Brotheraa, s bitnim problemima svakidašnjice koja nas okružuje. Stariji sugovornici uglavnom su nostalgični prema nekadašnjem životu u krajevima u kojima su rođeni i odrasli i iz kojih su, zbog rata ili radi boljeg života, stigli do Dubrave, mlađi razapeti između očuvanja zavičajnih običaja i roditeljskih svjetonazora te potrebe brisanja tragova različitosti i uklapanja u novu sredinu.
Nakon projekcije dokumentarnog filma održan je i forum, razgovor i rasprava o filmu i o temi Big Brother pod naslovom Uloga medija u promicanju ljudskih prava. Voditeljica foruma bila je gospođa Maja Uzelac.
Većina je sudionika razgovora istaknula svijest o složenosti problema, odbila mogućnost življenja u Dubravi (što je među sadašnjim stanovnicima Dubrave, prisutnim na projekciji, izazvalo žestoku kritiku), a gotovo su se svi složili da su takvi projekti, pa onda i filmovi koji ih dokumentiraju, daleko bliži zbilji od projekata poput Big Brothera, koji, tvrde, nemaju veze sa stvarnošću, posve su komercijalizirani i služe jedino za manipulaciju gledateljstvom. Među prisutnima na projekciji dokumentarca gotovo nitko ih i ne gleda.

Duško Popović