Povodi

Ljubav nije slijepa u Tuškancu

Marija Hack majka je dva odrasla sina. Zlatko Zoranović, zvani Gustav, otac je (druga) dva odrasla sina. Oboje za sobom imaju po jedan propali brak. I oboje su oslijepili, prije mnogo godina, zbog uznapredovalih posljedica zloćudne bolesti rethinitis pigmentosa (koja, nažalost, ovih dana napada i starijeg Zlatkova sina). Upoznali su se slučajno, prije petnaest i više godina, odlazeći na Kubu, gdje su pokušali operacijama povratiti barem dio, pet posto, vida koji su odavno izgubili. I nikada se nisu vidjeli, ali silno se vole.
Marija je i predsjednica Udruge prijatelja bijeloga štapa Homer, u Rijeci, te istaknuta pobornica dodatnih prava slijepih osoba, posebno za ostvarenje mogućnosti njihova obrazovanja, kako bi mogli što samostalnije živjeti i radom pridonositi vlastitu izdržavanju. Velika joj je pomoć u svakodnevici pas Ben, crni labrador koji je vjerno vodi riječkim, i drugim, ulicama i pomaže joj pri savladavanju brojnih prepreka kojima je ispunjen svijet onih ne koji vide. Zlatko se kreće s pomoću bijeloga štapa, a uspješno uči brajici slijepu djecu i njihove roditelje. Usto, pršti od životne energije i smisla za humor, pa je ugodan sugovornik i uvijek vedro društvo.
Marija je osnovala i Igraonicu Hip-Hop, u kojoj se zajedno igraju slijepa, slabovidna i zdrava djeca, učeći jedni od drugih o vrijednostima i smislu integracije.
Marija i Zlatko već petnaest godina žive zajedno, u Rijeci, u stanu s najljepšim pogledom na grad i cijeli Kvarner. Iako ne mogu vidjeti svu tu ljepotu, svakoga dana sjede na svojem balkonu i uživaju - u ljubavi, u društvu, u životu.
Ljubavna priča Marije i Zlatka najvažnija je poruka filma Ljubav nije slijepa, koji je snimljen u Rijeci i na Kubi, povezavši mjesta njihova upoznavanja (istine radi, kako oboje smijući se naglašavaju, upoznali su se u zraku, u avionu kojim su letjeli na Kubu) i življenja. Film upozorava na činjenicu da ljubav nije samo za mlade, lijepe i bogate, nego je nešto što se događa (ili ne događa) svima, pa i ljudima za koje na prvi pogled, i opterećeni brojnim predrasudama, to nikada ne bismo pretpostavili. Jer, kako kaže Marija Hack: "Kada sam saznala da ću potpuno izgubiti vid, nije me uplašila činjenica što neću vidjeti očima, nego spoznaja da ću biti neprihvatljivo različita najvećem dijelu ljudi koji su me okruživali."
Višnja Biti priču je pronašla slučajno, ili, točnije, priča je pronašla nju. Marija Hack nazvala je radijsku novinarku i urednicu kako bi se dogovorile o predstavljanju Uduge Homer u emisiji Zašto tako?, a zatim je sve krenulo spontano i samo po sebi razumljivo. Tu se onda našao i Miljenko Bolanča Šiljo, koji je istodobno pronašao priču i prijateljstvo s njezinim akterima, a zatim je ideja o snimanju filma o Mariji i Zlatku omogućena uključivanjem Vere Robić-Škarica i Hrvatskoga filmskog saveza, kao producenta.
Dokumentarni film Ljubav nije slijepa autora Višnje Biti i Miljenka Bolanče, u produkciji Hrvatskoga filmskog saveza, koji govori o sudbini Marije i Zlatka i njihovoj ljubavi, premijerno je prikazan 4. studenoga 2004, u Kinu Tuškanac u Zagrebu. Višnja Biti napisala je scenarij, Miljenko Bolanča bio je direktor fotografije, a zajedno potpisuju režiju. U realizaciji su sudjelovali i simatelj Dean Bjelinski, majstor rasvjete, i tonski snimatelj Željko Vrščak, rasvjetljivač Krešimir Ciganović, montažer Nikola Bišćan, Dubravka Premar i Gordan Fučkar, koji su se pozabavili obradom zvuka, te izvršni producent Borna Subota i njegova asistentica Dubravka Čulić. Film je sufinanciran novcem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH, Gradskog ureda za kulturu te Gradskog ureda za zdravstvo, rad i socijalnu skrb Grada Zagreba, a sponzori su Grad Rijeka, Elektromaterijal Rijeka, Primorsko-goranska županija i Riviera Dekor Rijeka.

Duško Popović