Povodi

Amsterdamski produžetak CRO-dokumentarca

17. IDFA, Amsterdam, 18-28. studenoga 2004.

Ako je dokumentarizam nova popularna 'religija' u kinematografskim krugovima, kao što se može zaključiti iz aktualne globalne pomame za dokufilmom, tada je grad Amsterdam njegova neupitna Meka. Broj filmova što se prikazuju na tamošnjoj IDFA-i, Međunarodnom festivalu dokumentarnoga filma, odaziv autora, producenata i gledatelja te veličina pogona što ih opslužuje takav je da se slobodno može govoriti o svojevrsnu filmskom hodočašću. No, umjesto svetoga mira, varljivih čuda i kičastih suvenira s likovima svetaca, 'izletnicima' se ovdje nude sva 'buka i bijes' (i pokoja ljepota) ovoga svijeta, raspoređeni, osvijetljeni i elaborirani u više od dvjesto naslova koliko ih se desetak festivalskih dana prikaže u petnaestak susjednih kinodvorana. Zapravo, sve ono što nismo uspjeli doznati iz novina ili s malih ekrana, a trebalo bi se naći na dnevnom redu UN-a, nacionalnih parlamenata, ustanova ili vladinih ureda, a ponajprije 'na savjesti' čovječanstva, sve ono što se skrivalo od nas ili živjelo 'ispod tepiha', 'istrese' se u studenom, upakirano i prepakirano, pred radoznalu amsterdamsku publiku.
U festivalskoj 'dokumaniji' što se u tom dijelu svijeta zahuktava već sedamnaest godina ipak ima nekoga sustava, jer IDFA po svaku cijenu želi biti prvi i najveći svjetski izlog ufilmljene zbilje. To danas nedvojbeno i jest. Zato se u natjecateljskim programima (Silver Wolf Competition, Joris Ivens Foundation i First Appearance) prikazuje samo ono što dotad uglavnom nije viđeno (osim na manjim, nacionalnim ili regionalnim, festivalima). Navala autora i filmova iznimno je velika, pa je i konkurencija žestoka, a mnogi su sretni ako im se film prikaže i u jednom od redovitih neslužbenih programa (Jan Vrijman, Reflecting Images itd.). Uđe li ipak u neki od njih, to će već smatrati svojevrsnom počasnom nagradom. Svakom se autoru ipak posvećuje podjednaka pozornost. Predstavlja ga se publici, koja je, poput vještih moderatora tih ugodnih festivalskih razgovora, dobro upućena u dokumentarne trendove, blagonaklona i blagoglagoljiva, a nadasve strpljiva: ulaznice za festivalske programe čekaju se u dugim redovima od ranih jutarnjih sati i nitko se pritom ne buni.
Tako je barem bilo na sedamnaestoj IDFA-i, od 18. do 28. studenoga. Prema neslužbenoj statistici ove je godine prikazano oko 250 filmova u raznim kategorijama (svi se 'odvrte' tri do četiri puta), festival je ugostio 2300 profesionalaca (400 više nego lani) i prodao rekordnih 120 000 ulaznica. Amsterdamski maraton izmiješao je k tome svježu (debitantsku) i staru (veteransku) dokumentarističku krv, zapadnjački novac i nezapadnjačke teme, studiozne cjelovečernje filmove i prigodne angažirane tematske serijale sastavljene od minijatura što se prikazuju kao predigra glavnom programu. Ukazali su se ondje, glavom i bradom ili novim filmovima, već vremešni autori američkoga direct cinema poput Leacocka, Drewa i Wisemana, ali, primjerice, i argentinski veteran Fernando Solanas, koji je novim cjelovečernjim dokumentarcem Memoria del saqueo i riječima branio svoju domovinu od političkog i financijskog genocida. A za iscrpnu retrospektivu poljskih dokumentaraca Filmske škole iz Lodza, podijeljenu u nekoliko programa, bilo je teško dobiti ulaznicu, kao i za neke posve nove, ali već itekako razglašene naslove.
Iz duge rijeke filmova i profesionalaca, ne računa li se sudjelovanje apatrida Lordana Zafranovića sa Simfonijom nebeskog grada, dokumentarcem o Šangaju u srbijanskoj produkciji, isplivalo je i dvoje hrvatskih autora. Dana Budisavljević, u pratnji svoje 'teme' (nekadašnje pornoglumice, a sada brižne majke Lidije), predstavila je u programu Jan Vrijman srednjometražni dokumentarac Sve 5! u produkciji Factuma, premijerno prikazan u okviru Zagrebačkog filmskog festivala. Dana je u Amsterdamu imala i zahtjevnu zadaću predselektorice zagrebačkoga festivala dokumentarnoga filma, koji u veljači pokreće Nenad Puhovski, pa će nešto od svjetskoga dokumentarnog blaga stići i do nas. Damir Čučić pak mogao je biti posve ležeran, jer osim predstavljanja svoje La strade u produkciji Hrvatskoga filmskog saveza, koja se kao jedan od kraćih dokumentaraca (danas su popularne duge metraže) protegla do natjecateljskoga programa Silver Wolf Competition, namijenjena filmovima do šezdeset minuta, nije imao nikakvih drugih obveza.
Produkciju obaju hrvatskih filmova potpomogla je Zaklada Jan Vrijman, koja godinama potiče dokumentarizam u nerazvijenim i tranzicijskim zemljama. Iako su oba filma donekle izvan trenutačnoga dokumentarnoga trenda koji fokusira etničke sukobe, događanja i život u takozvanom Trećem svijetu ili s europskih postkomunističkih rubova (primjerice, bogato je zastupljena i poticajna rumunjska produkcija), pratilo ih je veliko zanimanje. Primjerice, Čučića su gledatelji prve službene projekcije temeljito ispitivali: o njegovim filmskim korijenima, filmskoj naobrazbi, o eksperimentalnim sklonostima, o produkciji i postprodukciji filma i sličnom. Ukupna produkcija La strade, uspoređujući je s prosjekom prikazanih filmova, pokazala se visokostandardnom čak i u globalnim razmjerima, jer mnogi se dokumentaristi, našavši intrigantnu temu, ili ne obaziru na kvalitetu produkcije ili nemaju dobre produkcijske uvjete, dok drugi, vjerojatno i bolje 'potkoženi', nastoje 'ispeglati' baš svaki pedalj filma, a ipak sačuvati autentičnost građe. U svakom slučaju, Čučićeva šetnja vodnjanskom 'arterijom', poduprta izvanrednom projekcijom u kojoj je došao do izražaja svaki detalj slike i zvuka, dobila je primjeren i ohrabrujući produžetak. Druga službena projekcija bila je dupkom puna, zapadni su 'mecene' zadovoljni, a za druge 'efekte' (distribucijske) amsterdamskoga izleta CRO-dokumentarca trebat će ipak pričekati neko vrijeme.

Diana Nenadić