25. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Uvučeni i nasukani

Šetač, Filip Mojzeš, 2015.

Početkom, totalom obraslog polja i nebom koje se pretapa iz sumraka u mrak Šetač (22 min., Hrvatska, 2015) u režiji Filipa Mojzeša i produkciji DA Filma, uvlači nas u svijet tišine i neizvjesnosti. U daljini vidimo obrise brda, što nam govori da smo daleko od urbane vreve, no željezni stupovi dalekovoda, što se pružaju preko polja, upozoravaju nas da ipak nismo toliko daleko od civilizacije da nam netko ne bi mogao dolutati pred vrata. Jednom kada gledatelj završi s upijanjem mračnoga, no informacijama bogatog, uspostavljajućeg kadra, u dnu ekrana možemo primijetiti čovjeka kako licem prema dolje leži na tlu. Ovo je naš Šetač.

U istom kadru u priču ulazi stariji čovjek koji, za razliku od Šetača i njegovog prljavog sakoa, na sebi nosi traperice i urednu košulju. Čovjek je doma, Šetač je stranac. Stariji gospodin na noge podigne nepozvanoga gosta i uvede ga u svoj dom, usamljenu drvenu kuću smještenu negdje na ravnici. Ulaskom u dnevni boravak saznajemo da čovjek ima suprugu. Ona je od prvoga kadra uznemirena pojavom stranca u kući - da ga je ona pronašla kako leži na tlu najvjerojatnije ne bi bilo ni ostatka filma.

Šetač

Zatim počinje nelagoda. Tko je on? Tišina. Pa, i tko su oni, pitamo se? Jer film nam u jednoj kratkoj sceni pokazuje da suprug ženi laže da je popio tabletu. Kakvu tabletu? Nema odgovora. Sutradan ujutro vidimo kako Šetač dolazi do telefona, no odustaje od poziva. Neodlučnost? I zašto ga supruga prisluškuje i onda laže suprugu da je Šetač nekoga nazvao? Nema odgovora.

Kako bi nas odvratio od nepostojanja same ideje filma, Mojzeš se, uz neugodnu tišinu, vješto oslonio i na vizualni jezik. Mračno osvjetljenje nas intrigira, uvlači nas u prazan prostor između likova i ostavlja nas tamo nasukane. Linije kućnoga stropa domaćine guraju u kut, a zidovi pritisnuti na leđa Šetača otkrivaju da ga nešto duboko muči. Zasluge ovdje idu i direktorici fotografije Dinki Radonić.

Šetač je art film dubinskih kadrova u kojima kroz prozor promatramo kako se radnja odvija vani u dvorištu, i film dugih kadrova koji likovima dopuštaju da razviju emociju bez previše naracije. Unatoč svoj toj vizualnoj raskoši, gustoj napetosti i iščekivanju, film nas ostavlja nezadovoljnima, jer nas je naposljetku uvukao u taj obećavajuće lijep svijet i ne samo da nam nije objasnio ništa i tako nas ostavio u neizvjesnosti, već taj isti svijet nije učinio uvjerljivim, ni vrijednim daljnje kontemplacije.

Matej Beluhan