25. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Tri, četiri, smrt!

Dum spiro spero, Pero Kvesić, 2016.

Svi katkad razmišljamo o smrti; s jedne strane strahujemo, a s druge nas uzbuđuje pomisao na nepoznato. Što kada biste saznali da vam se bliži kraj i kako ćete, otprilike, skončati? Biste li se znali nositi s tim blagoslovljenim teretom?

Dum spiro spero (52 min, Hrvatska, 2016), dokumentarni prvenac iz prvog lica, ostvarenu u produkciji Factuma, prati priču o svakodnevici jednog pisca, sociologa i filozofa, ni manje ni više nego jednog od autora animirane televizijske serije za djecu Mali leteći medvjedi (The Little Flying Bears, R: Jean Sarault, Michel Lemire, Hrvatska/Kanada, 1990-1991), Pere Kvesića. Međutim, ovo nije obična priča o svakodnevici. Ovo je priča jednog hrvatskog pisca koji umire.

Kvesić je napisao scenarij, režirao i snimio ovaj film pod nazivom Dum spiro spero, što je latinska uzrečica koja znači dok dišem, nadam se, i koja najbolje opisuje stanje Kvesića koji umire od neke vrste zatajenja pluća. Snimanje kamerom prosječne kvalitete iz oslabljene ruke uspuhanog Kvesića, kojemu svaka stuba predstavlja veliki napor, sjajno dočarava usporenost njegovih posljednjih mjeseci. Fizički možda i jest nešto sporiji, ali je zato intelektualno vrlo vitalan i brz čemu svjedoči dosjetljivo korištenje suptilnog humora kroz čitavo djelo čime se ublažuje gorčina smrti i ostvaruje umirujuć osjećaj prema uznemirujućoj temi. Autor gledatelja postupno i vješto uvodi u priču svog života govoreći o knjigama, obitelji, svakodnevici i prihvaćanju smrti. Prikazuje kako život nije drugo do mozaika načinjenog od malih stvari, poput prijateljstva između čovjeka i psa, dobre knjige ili jutarnje šalice kave, koji čine ovaj život velikim. Upravo se tim sitnicama autor služi kao glavnim oružjem u borbi protiv smrti. Stavljajući na glavu masku  Dartha Vadera kojeg možemo poistovjetiti sa smrću i koji također ima problema s disanjem, autor se ruga nepoznatomu što ga čeka poslije ovog života. Kvesić, kao iskusan pripovjedač, uspijeva doprijeti do gledateljevih emocija koristeći svega tri mjesta snimanja i jednostavnu naraciju.

Skromnost, humor i jednostavnost čine taj dokumentarac, ne samo vrijednim gledanja, već i vrijednim slušanja, jer lakoća kojom Kvesić pripovijeda svoju priču, unatoč teškom disanju, potiče na razmišljanje o sitnicama koje često uzimamo zdravo za gotovo, a koje zapravo budu ono najbolje od života. Pero Kvesić se ovim filmom simpatično podsmjehnuo smrti i pokazao da još uvijek diše.

Ivan Ileković