25. DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović
Zagrebački Boogie-Woogie
Linije, Branko Pašić, 2016.
Spoj zbilje, subverzije i genijalnog uma - u filmskom rječniku to je recept za uspjeh, a upravo Branko Pašić svojim eksperimentalnim filmskim kolažom demonstrira ideje vrijedne spomena.
Riječ je o kratkometražnom filmu Linije (4 min, Hrvatska, 2016) koji u svojoj formi odbija narativne tenedencije i okreće se istraživanju i mogućnostima filmskog medija. Branko Pašić potpisuje režiju, scenarij, glazbu, produkciju, kameru i montažu. Na klimavom terenu eksperimentalnog oblika filmskog izričaja, Pašić postiže značajne rezultate.
U središte filma postavlja vertikale i horizontale koje variraju u svojem intenzitetu, širini i boji. Film simptomatično započinje crninom da bi postupno bili uvedeni elementi linije koji tvore mrežu uz pomoć koje se stvara naočigled apstraktna kompozicija. Gotovo slikarskim postupcima nizanja isječenih poprečnih i položenih oblika stanjuje granicu između likovnosti i filmskog medija. Postiže dojam tehnike kolaža kojim spaja izrezane trake u jednu cjelinu. U svojevrsnoj igri vizualnih i auditivnih podražaja, gledatelj fokusiran na vidljivo zanemaruje pozadinu samog pokusa. Postupno otkrivajući dijelove slagalice autor pokazuje stvaran prizor prometne ceste snimane iza rešetki žute ograde. Ugođaj trodimenzionalnosti i prividne digitalnosti autor postiže manipulacijom vremenskih isječaka koje komprimira unutar nekoliko sekundi. Na taj način jureći automobili ostavljaju dojam magličastih, fantomskih pojava.
![](http://www.hfs.hr/baza/hfs/casopisi/foto/136_12_01.jpg)
Linije
Pašić ima dobar osjećaj za ambijent koji gradi neizvjesnošću potpune slike, gradirajući od apstraktnog modificiranog prikaza stvarnosti do pogleda na realnost. Eksperiment počiva na očitavanju nove, alterirane stvarnosti i na načinu na koji možemo gledati pojave u okruženju. Linije nisu statične već se kolorističkim sjenčanjem dinamiziraju i kreću, podsjećajući na žice što prenose informaciju s jednog kraja na drugi. Efekt električnosti i brzine dodatno pojačavaju generirani elektronski zvukovi koji prate kretanje unutar linija. Motivi informacije i protočnosti spajaju se s funkcijom stvarnog prikaza transporta, a koji je otkriven na kraju. Pašićeva avangardnost umijeća ima i podtekst u nepostojećem tekstu gdje se doslovno treba čitati između redaka. Unatoč nepostojećim narativnim tehnikama, simboli pričaju priču za sebe; od borbe svjetla i tame do zaokruženosti crnom bojom kao simbolom početka i kraja. Reference na Pieta Mondriana su očite, ondje gdje dominantne elementarne boje u mrežama aludiraju na čuveni prikaz Manhattana u djelu Broadway Boogie-Woogie. Iako statično u slikarskom mediju, Mondrian bilježi dinamičan efekt konstantnog kretanja, baš kao i Pašić.
Kao i Mondrian, Pašić bježi od antropocentrizma u umjetnosti te se fokusira na elemente kao što su boja, vrijeme i prostornost. Poigravanjem medijem i materijom filma Branko Pašić temelji svoj pokus na kontradiktornostima: značenjska neutralnost prepuna simbola, mozaičnost cjelovitosti i zatvaranje/otvaranje prostora. I dok je film - kao i svaki - otvoren za bilo kakvu interpretaciju, u srži riječ je o surovoj stvarnosti.
Luka Čubrić
|