25. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Vizualni kod prožet karakterom i osobnošću

Dum spiro spero, Pero Kvesić, 2016.

Da je strah od posljednjeg udaha kisika gori od njega samog, čuli smo već toliko puta. Vlastitu preparaciju za smrt režiramo najčešće sami, više ili manje neuspješno. Za svoj je pak autoportret s temom umiranja, Pero Kvesić višestruko nagrađen.

Scenarist, redatelj i protagonist dokumentarnog filma Dum spiro spero (52 min, Factum, Hrvatska, 2016), nastoji nam rasvijetliti hepiendovsku stranu vječne teme – smrti. Poput autorovog budnog stanja, priča počinje i završava kadrom stropa. Duboko svjestan cikličnosti života, istovjetnosti početka i kraja te tanke granice koja ih dijeli, autor uzima kameru u ruke i bilježi vlastitu ispovijest. Upoznavajući nas s interijerom svoje kuće i ukućanima, raspostire pred nas privatnost svog doma, kao i prostor vlastitih intimnih misli, pretvarajući nas u voajere. Sveprisutnom autoironijom ograđuje se od suvišnog dramatiziranja vlastite bolesti. Kratke, jezgrovite rečenice oblikovane su pjesnički i ritmično, izgovorene u jednoličnom, pomalo rezigniranom tonu. Analiza nosivih greda u potkrovlju kao optimalnog mjesta za vješanje ili predstavljanje ledene škrinje kao sarkofaga nasmijavaju gledatelja morbidnim humorom.

Dum spiro spero

Nonšalantan odnos prema smrti očituje se i u filmskom jeziku. Zadatak demistifikacije smrti pretvorio se u autorovu igru novom alatkom. Zaigranost koja seže do fetišizacije kamere, beskrajno ga zabavlja i veseli i to uspješno prenosi publici. Za nepretencioznu atmosferu filma odgovornost snosi vizualni jezik nalik amaterskoj snimci. Tehničke su to nesavršenosti poput nestabilne ruke, mrlja na objektivu, nepreciznog kretanja kamere ili pak greške zbog korištenja automatskih postavki. Subjektivni kadrovi sa svjesnim odmakom od estetizacije rezultirali su svježinom u pristupu mediju filma. Prenio nam je tako svoju strast prema pokretnoj slici, ali i strast prema življenju glorificirajući malene stvari poput čitanja stripova u garaži, ležanja na terasi i šetnje sa psom.

Popevši se na krov svoje kuće, pseudouzvišenim tonom, autor citira svojeg omiljenog Krležu. Daje nam do znanja kako, iako na izdisaju, i dalje posjeduje duh mladića koji nosi svoje prve pjesme na ogled. U toj nam sceni dodjeljuje ulogu  “sivih i pospanih ljudi” koje treba suočiti s istinom o smrti i umiranju. Didaktičnim tonom kućnog uratka iskazuje želju da na smrt pripremi vlastito dijete, ali i gledatelja. Usprkos brojnim zabavnim trenucima, jasno je da se autor trudi maksimalno iskoristiti budno stanje, jer biti koristan za njega znači preživjeti smrt.

Dominantan ludistički element pomaže nam previdjeti autorovo fingiranje toga da  sam sebe ne doživljava suviše ozbiljno. Vješto je izbjegao ton oproštajnog pisma i pokazao kako se sve to može i bez narikača i patosa, jednostavno, ležerno, s lakoćom, velikodušno dozirajući humor. Iako dopadljiv na razini naracije, teško se može  gledati kao još jedan u nizu eseja o prolaznosti, zbog hrabrog odabira vizualnog koda prožetog karakterom  i osobnošću autora.

Kristina Marić