25. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

A šta ako niste?

Šta ako jesmo?, Domagoj Matizović Ristić, 2016.

Filmski ljubavni par u kratkom Šta ako jesmo? (36 min, Hrvatska, 2016) redatelja Domagoja Matizovića Ristića, u produkciji Kinematografa, propitkuje upravo to: što ako jesmo? Odnosno, što ako njihova ljubav zaista jest ona prava, a ne fabricirana? Jedan izvrstan citat Francoisa de La Rochefoucaulda pogađa tu problematiku i glasi: „Ljudi se ne bi zaljubljivali da nisu čuli da se o ljubavi priča“. Ideja o još jednoj mogućoj izgubljenoj iluziji ostvarena je i u ovom filmu kroz duge monologe muškarca i žene.

Relativna uspješnost filma očituje se u njegovoj slojevitosti. Vanjski narativni sloj predstavlja muškarca i ženu koji pokušavaju ostvariti ljubavni odnos kroz fizičku prepreku (Zagreb – Beograd). Njihova potreba za tjelesnim kontaktom sve više raste i jača. On putuje prema njoj, a ona ga iščekuje. Dubinski slojevi filma isplivavaju na površinu na samoj cesti koja kao motiv istovremeno predstavlja povezanost i razdvojenost, ali ih i potiče na potrebu otkrivanja intimnih ispovijesti. Na manjoj makrozajednici, film kroz njihove monologe progovara o nikad dovršenim nacionalnim temama i nesnošljivosti između dviju država čija se prošlost uzaludno gura pod tepih i prividno biva razjašnjena. Ni na globalnoj razini, odnosno, okretu prema Zapadu ne postoji vidljiv izlaz iz problema. Postkapitalističko društvo u kojemu živimo njeguje sustav vrijednosti koji briše ljudske emocije i vidljivo preoblikuje koncept ljubavi koji postaje lažan. Stoga pronalazak ugode u konformističkom konzumerizmu dovodi do neidentifikacije vlastitih osjećaja.

Zato funkcionalno odabrana dinamična kamera kojom je sniman najveći dio filma označava nesigurnost, no na kraju se objektivnim kadrovima dokazuje emotivna smirenost koja predlaže zaljubljenom paru kako je ljubavna borba ipak isplativa. Ili nije? Jer, i sam naziv filma sugerira upitnost novopečene veze koja neminovno vodi u propast, jer od sebe čine žrtve te grade preuveličane i za 2016. godinu pomalo nerealne, prepreke.

Svrstavanje filma pod dokumentarnu vrstu bode oči. Neuvjerljivost se otkriva već u samim osobama (Robert Valkaj i Aleksandra Demše) koje kao glumci igraju uloge u izmišljenom scenariju, a što rezultira mnogim nejasnim scenama. Primjerice, tijekom cijelog putovanje glumca u automobilu prate i snimaju dvojica prijatelja, no kada stignu na odredište, oni netragom nestaju ?! Isto tako, položaj i mjesto kamere koja se istovremeno nalazi na dvije lokacije, kao i nefunkcionalne poštapalice u govoru, daju dojam da je sve površno iscenirano. Nepoštivanje konvencija dokumentarca dovelo je do toga da gledatelj propitkuje istinitost priče koja bi trebala biti neupitna.

Andrea Borović