Bijelo vino. Barun, nešto slično pelinkovcu, nešto čime obložimo napaćeni želudac. Čobanac. Šaran na rašljama. Da, i jednominutni film. Požega 2001. godine.
Sobe u Grginom dolu jedva se i sjećam, u nju sam ulazio zadnjim snagama i vjerojatno poluslijep. Zato se sjećam konobara koji je bosonogog gosta koji je tvrdio da stanuje u hotelskom skladištu odveo u spavaću sobu, odnosno na polukat. Bosonogi se kasnije pokrio foteljom što je bilo njegovo legitimno pravo. Bilo je dosta stranaca, što nikako ne opravdava opasku jednog drugog gosta da Cici Tadić odlično govori hrvatski jezik. Sve u svemu, raj ili pakao na zemlji, ovisi da li započinješ noć ili si se upravo probudio.
Četrdeset i devet filmova, isto toliko minuta, to je divna posebnost tog, kako mu mnogi tepaju, najljepšeg festivala na svijetu. Dobili smo male svjetiljke, blokove i olovke a ja sam uveo i obvezno pušenje čime se ne bih trebao hvaliti. Požeško kazalište, nažalost bez profesionalnog ansambla, govorilo je o nekom civiliziranijem vremenu naše lijepe domovine, koje u ovih devet godina pokušavaju barem dijelom vratiti u život grupa genijalnih ljudi koja je osmislila ovu feštu. Mrak, mrak u dvorani, i uvijek iznova slatki osjećaj iščekivanja i – počelo je... Prvih pet šest ostavilo nas je uglavnom ravnodušnima. Mađarskom kolegi prevodili smo ono malo što je trebalo; makedonskom, koji je usput budi rečeno apsolutno jedini u tri dana pio isključivo sok, nije trebala pomoć. A onda se zaredalo par dobrih, pa par odličnih. Dvadeset i tri zemlje, od Singapura do Argentine, poslale su svoje filmove u Požešku kotlinu na ogled. Mi, ocjenjivački sud, bili smo obvezni podijeliti tri nagrade. Za prvu nije bilo dvojbe. Odličan francuski dokumentarac (!) dobio je i nagradu publike unatoč činjenici da je bilo puno smješnijih i zabavnijih filmova koje obično gledatelji više cijene. No nagrada publike za ovakav uradak samo je dokaz koliko devet godina svojevrsnog obrazovanja ljudi znači za jednu filmsku smotru. Morali smo podijeliti još dvije a mogli smo ih još desetak. No ljudi smo, dogovorili smo se. Šteta je da nismo bogatija zemlja pa da i ugostimo sve te strane autore. Ali ne znam tko bi ih kasnije otjerao. A onda smo se vratili u Grgin dol gdje su nas dočekali tamburaši i slavonski ili švedski stol.
Slutio sam zlo. Od graševine sam uskoro izgubio sva svojstva čovjeka. Kad sam konačno otpuzao u sobu puknuo mi je krevet. Pokušao sam ga popraviti ali kako to vjerojatno ne bih bio u stanju učiniti niti normalan, jednostavno sam odustao i uvukao se u udubljenje. Prespavao sam jutro kao jazavac.
U jedan sat kad gospoda ustaju, čekao nas je mamurne autobus kojim smo trebali otići na izlet. Motali smo se po parkiralištu pokušavajući otvoriti oči i ne oslijepiti od sunca. Jedino su domaćini izgledali bistro. Trening, vjerujem. Krenuli smo ali uskoro i stali jer je jednome pozlilo. Nećete vjerovati ali domaćini su imali i liječnika. Iskustvo. Nakon što je hladnokrvni doktor ustvrdio da se radi samo o polukolapsu, uskoro smo stigli na odredište. Bože moj, što sam ti zgriješio?
Čobanac, vino, Barun, pivo, šaran... Bolno sjećanje. Pričali smo i o filmu što dolikuje slikopisnim djelatnicima. Ograda ipak nije pukla, nitko se nije utopio u potoku a Pjesnik je pronašao jaknu. Na povratku je onaj s polukolapsom doživio i drugu polovicu ali više se nismo obazirali jer nas je čekao dosadni Zagreb.
Iduće godine svakako otiđite na festival jednominutnog filma u Požegi. Na povratku ponesite legitimaciju na vas žena pusti u kuću. Mene moja nije. Nije me prepoznala.
Lukas Nola