Učenici završnog razreda osnovne škole usvajaju u okviru nastave glazbene kulture znanja o operi slušanjem ulomaka iz djela Giuseppea Verdija (1813.–1901.) U svrhu proširivanja spoznaja o velikom skladatelju čiju 100. obljetnicu smrti glazbeni svijet slavi 2001., dobrodošao je dokumentarni film britanske proizvodnje Verdi autora dirigenta Marka Eldera i redatelja Barriea Gavina. Pored utvrđivanja znanja o dokumentarnom filmu, učenici mogu na zanimljiv način doživjeti operu kao vrstu glazbenog kazališta, upoznati jedan vid operne scenografije i kostimografije, te libreto kao vrstu dramskog teksta namijenjenog uglazbljivanju. Drugim riječima, ovim dokumentarnim filmom možemo u 8. razredu osnovne škole objediniti nastavne sadržaje filmske, glazbene, scenske i likovne kulture, te književnosti.
Dokumentarni film najšire shvaćeno prikazuje zbiljske, (stvarne, istinite) događaje i osobe, pokazane u zbiljskosti prirodnih, životnih i društvenih tokova. 2) U filmu Verdi dirigent Mark Elder vodi nas kroz Verdijev život i djelo iskazujući osobni doživljaj Verdijeve glazbe. Za anketirane prolaznike na milanskim ulicama Verdi je sinonim za Italiju, za Marka Eldera Verdi je zvuk Italije što se uzdiže iz krajolika, suština talijanske duše. Jednom od najvažnijih Verdijevih osobina Elder drži njegovu sposobnost uzimanja najboljeg iz glazbene prošlosti, poštovanje tradicije što ju je naslijedio od Rossinija, Donizettija i Bellinija i prilagođavanje iste svojoj osobnosti.
O Verdijevu životopisu saznajemo iz različitih izvora. Uz kadrove spomenika velikom skladatelju slušamo razgovore s prolaznicima (»Verdi je narodni čovjek!«). Voditelj objašnjava kako je svih 27 Verdijevih opera danas diskografski izdano. Verdi je još za života postao ocem talijanske opere pa i (u vrijeme snimanja filma) 90 godina nakon njegove smrti Verdijevo ime snažno djeluje na mnoge. Slijede kadrovi starih fotografija i grafika (Verdi na milanskoj ulici) i suvremene snimke gradova važnih za Verdijev životopis (Le Roncole – rodno mjesto, Busseto, Milano), zatim probe pjevača i izvorni programski listići opernih praizvedbi. Pored više Verdijevih, tu su i portreti Antonija Barezzija, trgovca i dobročinitelja, dviju supruga: Margherite Barezzi (1814.–1840.) i Guseppine Strepponi (1815.–1897.), te eksterijeri i interijeri Verdijevog doma u Sant’Agati. Glumac Bob Peck čita ulomke iz privatnih pisama, a kao stalnu zvučnu podlogu slušamo Verdijevu glazbu. Kadrovi posvećeni opernom kazalištu u Parmi prikazuju unutrašnjost ove zgrade – tradicionalne talijanske kazališne kuće iznimne akustičke jasnoće kojom se postiže trenutačni kontakt s publikom što je bio Verdijev ideal. Danas u Parmi postoji desetak klubova obožavatelja Verdijeve glazbe. Elder nas upoznaje s Klubom 27 čiji se svaki član predstavlja imenom jedne od Verdijevih opera.
Dokumentarni film Verdi (1. dio: Težnja za uspjehom) govori o razdoblju u kojem je Maestro stvorio dvadesetak opera (1839. – 1853.). Ulomke iz opera Elder je režirao s namjerom da naglasi, kako kaže, muževnost, strastvenost i čovječnost Verdijeve umjetnosti (uz ove riječi vidimo kadrove pripremanja pjevača i scene). Za film su odabrani ulomci iz opera Attila, Macbeth, Rigoletto, Trubadur i Traviata. Zajedničke osobine vizualne strane svih prizora su upadljiva šminka pjevača (sudjeluju solisti, zbor i orkestar Engleske nacionalne opere), scena svedena na gotovo prazan prostor s tek nekoliko osnovnih rekvizita, najčešće stolica, i većinom jednobojni kostimi jednostavna kroja.
Podrobnije ćemo se osvrnuti na dio filma posvećen Rigolettu, operi čije ulomke osnovci slušaju u nastavi glazbene kulture.
Kako je birao originalne teme u konzervativnom svijetu opere, Verdi je često bio u sukobu s cenzurom. Primjerice, izvođenje Rigoletta bilo je odobreno samo nekoliko tjedana prije premijere 11. ožujka 1851. u venecijanskom kazalištu La Fenice (Feniks). Pismom od 14. prosinca 1850.
3) Verdi je protestirao: »Bez kletve ova drama nema smisla. Vojvoda mora biti potpuni razvratnik inače Rigoletto nema razloga strahovati za kćer. Divno je prikazati to smiješno i deformirano stvorenje, puno strasti i ljubavi.« Ispreplitanje suprotstavljenih osjećaja u snažnu glazbu bilo je na prvim izvedbama Rigoletta za suvremenike nešto posve novo. U filmu Marka Eldera kvartet (3. čin) izvode pjevači, koji vanjštinom podsjećaju na Dickensove ili čak Becketove likove s rubova društva, sjedeći u redovima otrcanih stolica. Suprotno tradicionalnoj kazališnoj scenografiji ovog prizora, Gilda i Rigoletto u filmskom ulomku nisu skriveni dok promatraju igru zavođenja Vojvode i Maddalene na povišenom podiju. Radnja je tako ogoljena na bitno, a glazbi je dano da potpuno dođe do izražaja.
Kao dopunu Elderovom viđenju Rigoletta navest ćemo razmišljanja dirigenta Carla Marie Giulinija prigodom snimanja opere za tvrtku Deutsche Grammophon. Giulini drži različito prihvaćan Hugoov tekst Kralj se zabavlja, prema kojem je Francesco Maria Piave (1810.–1876.) napisao libreto, šekspirijanskim: Rigoletto je blizak Shakespeareovu Learu, on je otac, luda i, u Giulinijevoj koncepciji, kralj u istoj osobi. U odnosima očeva i kćeri, Rigoletta i Gilde/Leara i Cordelije, supostoje osjećaji srdžbe, osvete i oprosta. Zato ne čudi što Verdi, iako je namjeravao, nikad nije napisao operu Kralj Lear. Stvaralački najzanimljivije probleme ove Shakespeareove tragedije na svoj je način bio obradio u Rigolettu.
4) U romansiranom Verdijevu životopisu, Verdi, roman o operi Franza Werfela (1890.–1945.), u poglavlju pod naslovom Kralj Lear u kovčegu nalazimo podudarnost s Giulinijevim doživljajem Rigoletta. Pripremajući se za skladanje Leara Verdi bi »pristupao konačno glasoviru i prelazio desnom rukom kratkim udarcem po tipkama. Prva dva takta kvarteta iz Rigoletta nevoljko se uzdigoše...Recitativni monolog Leara, sličan (je) znamenitom monologu Rigoletta u drugom činu...Ali Maestru je iznad svega ležao na srcu jedan princip koji je već nesvjesno bio slijedio u kvartetu Rigoletta (...): Nije važna polifonija, već polivokalnost. Svi glasovi moraju biti rođeni iz pjesme, dakle u smislu pjevanja moraju biti realni.«
5) Na posljednju se misao nadovezuje i opisano predstavljanje ovog kvarteta u dokumentarnom filmu Marka Eldera.
Postoji li mogućnost, dobro je da učenici vide i čuju operne predstave u kazalištu (čemu film može, prema odluci učitelja, prethoditi ili uslijediti). Pored nezamjenjivog doživljaja glazbeno-scenskog djela uživo, upoznali bi i vrste informativnog materijala što prati kazališne predstave: plakate, programske knjižice, napise u tisku, čime bi na najbolji način utvrdili gradivo umjetničke skupine nastavnih predmeta.
Bilješke:
1) Werfel, F. (1953.), Verdi, Roman o operi, Mladost, Zagreb, str. 8.
2) Skupina autora (1986.), Filmska enciklopedija, HLZ M. Krleža, Zagreb, sv. I, str. 309.
3) Southwell-Sander, P. (1986.), Verdi, The Illustrated Lives of the Great composers, Omnibus press, London, str. 69.
4) Osborne, R. (1980.), Giulini and “Rigoletto”, tiskani materijal uz izdanje Rigoletta, Deutsche Grammofon, str. 9.
5) Werfel, ibidem, str. 72, 80, 81.
Maja Verdonik