U Zagrebu je od 29. 3. do 22. 4., u organizaciji Muzeja za suvremenu umjetnost, u prostoru Umjetničkog paviljona, održana izložba radova poljske umjetnice Katarzyne Kozyre. Postav izložbe dobro je usklađen s klasicističkim, simetričnim, izložbenim prostorom Umjetničkog paviljona. Na suprotnim stranama prostora smješteni su video radovi Ženska kupelj i Muška kupelj, dok se u središenjem dijelu prostora paviljona nalazi fotografska triologija Olimpija, i Ritual proljeća, animirani video rad.
Video rad Ženska kupelj reproduciran je na površinu zida i na niz monitora smještenih uz zidove, dok su prizori iz Muške kupelji reproducirani na transparentne monitore, vidljive s obje strane, ugrađene u poligonalnu konstrukciju u sredini prostora. Oba ova rada snimljena su skrivenom kamerom, u gradskim kupeljima u Budimpešti, i pokazuju žene i muškarce kakvi su kada su nagi, okruženi samo osobama istog spola i kada misle da ih nitko ne gleda.
Na dva prizora fotografske trilogije Olimpija vidimo autoricu u pozi Manetove Olimpije, a različita scenografija prizora ukazuje na različite identitete autoričina lika. Prva fotografija ponavlja scenografiju Manetove slike, dok je na drugoj fotografiji raskošni krevet pariške prostitutke zamijenjen bolničkim krevetom, okruženim priborom za lječenje kemoterapijom, a crnu sluškinju zamjenjuje bolničarka. Treća fotografija prikazuje nagu staricu naborana tijela, upravo ustalu iz neurednog kreveta. Sva tri ženska lika označena su kao Olimpija crnom baršunastom vrpcom vezanom oko vrata. Fotografije autorice snimljene su u vrijeme kada je bolovala od karcinoma i prolazila liječenje kemoterapijom, a dokumentarni video zapis primanja kemoterapije integralni je dio rada.
Bolešću izmučena tijela, bez kose, autorica gleda u promatrača drskim i izazovnim pogledom Manetove Olimpije. Uključujući skandal koji je izazvalo prvo predstavljanje ove Manetove slike kao dio svog rada, autorica pokazuje izjednačavanje društvenog statusa prostitutke i bolesne žene, razotkriva bolest kao stanje egzila koji oboljelu ženu smješta na rub društva, na mjesto koje prešutno pripada prostitutkama.
Gotovo istovremeno s ovom izložbom, na zagrebačkim ulicama pojavio se jumbo plakat, reklama za neki muški deodoran, gdje je žensko tijelo prikazano od struka nadolje, a naglasak je na crnim čipkanim gaćicama koje su pale do članaka, što je praćeno natpisom Zero Gravity. Odražavajući mizoginu, seksističku stvarnost u kojoj živimo, ovaj plakat predstavlja suprotnost koja ističe značaj Kozyrinih radova. Izgleda da prosječni promatrač može podnIjeti samo stvarnost uljepšanu dizajnerskim intervencijama kao što je stvarnost koju nude reklamni TV spotovi, reklame u časopisima i jumbo plakati. Svijetu mladih, lijepih i zdravih, u kakvom nas različiti reklamni oglasi uvjeravaju da živimo, Kozyra suprotstavlja svijet stvarnih ljudi, starih, naboranih, debelih, bolesnih, koji izbjegavamo prihvatiti. Pokazujući stvarnost koju ljudi obično ne žele vidjeti, Kozyra time predstavlja stvarnost koja je stvarnija od stvarnosti same.
Najnoviji od prikazanih radova, animirani video rad Ritual proljeća, ponovo se bavi nagim ljudskim tijelima. Tijela starijih ljudi animirana prema koreografiji ovog baleta Stravinskog, pojavljuju se sa živahnošću koju ovi ljudi, zbog svojih godina, u stvarnosti ne mogu postići. Spol svih likova koji sudjeluju je promijenjen, čime se ponavlja motiv promjene spola autorice u radu Muška kupelj. Autorica upotrebljava spol kao kostim za prikazanu predstavu, ispitujući time biološku spolnu predodređenost.
Rosana Ratkovčić