Zapis

Redovitiji posjetitelji Dana hrvatskoga filma zasigurno pamte festivalska godišta (prva polovica i sredina devedesetih), kada su ih revijski programi hrvatskoga kratkog i srednjeg metra ispunjavali dosadom, užasom i očajanjem. Razlog tome bili su uglavnom prekobrojni televizijski dokumentarci, čiji su pogubni učinak na (malobrojne) gledatelje najčešće neutralizirali igrani filmovi zagrebačkih akademaca i videospotovi. Animacije je uglavnom bilo malo, a na eksperimentalni film gotovo se nitko nije obazirao, premda za to baš i nije davao povoda. S vremenom su se odnosi promijenili. Svježa pojava novih nezavisnih producenata dokumentarca potkraj devedesetih (ponajprije dokumentarne radionice Factum) odjednom je dokumentarac učinila najgledljivijom vrstom, a Danima vratila publiku; eksperimentalni film sve više dolazi u središte pozornosti; glazbeni spot održava visoki standard, a namjenski mu se film približava. S druge strane, osjeća se kvalitativni pad studentske produkcije i stihijnost animacijske. No, što se više bližimo sredini novoga desetljeća, nismo sigurni da će tako i ostati, osobito kada je u pitanju dokumentarac. Unatoč povici da Hrvatskoj treba festival dokumentarnoga filma i svojedobnoj ideji da se u to pretvore upravo Dani hrvatskoga filma, selektor dokumentaraca na 13. danima hrvatskoga filma, i sâm dokumentarist (ali osobita profila), naoštrio je britvicu i odrezao listu iza broja devet. Da je samo po njemu, priznao je poslije najavne festivalske 'presice', bila bi ona i upola kraća. No, i takav je rez za filmsku javnost bio dovoljno oštar da dobije odjek skandala, a realizaciju ideje o festivalu dokumentarnoga filma odgodi za neko bolje vrijeme. Dakako, Jurićev mač ima najmanje dvije oštrice. S jedne strane, prikratio nam je mogućnost da se doista upoznamo s godišnjom hrvatskom produkcijom kakva god bila. S druge, gledajući post festum, skratio nam je možda i muku gledanja 'uradaka' koji toga nisu vrijedni. U svakom slučaju, omogućio je anonimnom studentu da se nametne i pokupi sve vrednije festivalske nagrade (grand prix, nagrade za najbolji kratki dokumentarac, režiju i scenarij), što i nije tako loše, makar je produkcijski standard laureata vidno i ispod niskoga domaćeg prosjeka. *** Pobjedničke Uvozne vrane Gorana Devića, film o 'prirodi i društvu', simpatično i subverzivno zagraktale su o ljudima među kojima nisu same birale živjeti, a koji ih se hoće riješiti. Slučaj prekobrojnih vrana, razmnoženih od para ptica što ga je u komunizmu u blizini sisačke željezare naselio moćni privrednik ne bi li potamanile drugu vrstu nametnika, pretvara se u lakmus-papir mentaliteta društvene sredine. Dok film anketnom metodom fingira formu javne tribine, redatelj spretno bira okvire, pozicije i kontekste u koje će ukomponirati proturječne iskaze govornika te akciju likvidacije gnijezda omraženih ptica i njihova podmlatka. Prizor nasilno 'prizemljenih' ptičjih trupla i prigušen topot njihova padanja na tlo postaje satirički moćnom metaforom društva opterećena predrasudama, ksenofobijom, netrpeljivošću i licemjerjem. Takvim ga vidi mladi autor, a s obzirom na reakcije koje je izazvao, čini se da ima dosta istomišljenika. Više o društvu, a nešto i o prirodi, otvoreno, ali bez satire, rekla su dva dokumentarca iz dokumentarne radionice Fade-in. Hrvoje Mabić u mozaičnom Savršenom društvu, metodom reportažnog intervjua portretira nekoliko građana koji zbog tjelesnoga hendikepa, podrijetla ili spolne orijentacije pripadaju socijalnim 'manjinama'. Iskazi govornika slobodni su i zato zanimljivi, portreti su snimljeni dinamično, no film ipak odveć podsjeća na reportažu. Slično je i s drugim Mabićevim naslovom Zagreb te zove, angažiranom filmu o nasilju (navijačkom, uličnom i općenito), gdje je svoj prinos, uz uličnoga borca, navijača i jednu žrtvu divljanja, dao i mladi redatelj Kristijan Milić, sklon estetizaciji nasilja. O nasilju, na drugi način, govore još dva dokumentarca. Ratni memento Pavla Vranjicana Novska listopad studeni 1991. prati skupinu branitelja dok pod neprijateljskom vatrom spašavaju ranjenika. Prizori su autentični, dramatični i govore sami za sebe, ali ih je teško nazvati dokumentarcem. La strada Damira Čučića, dokumentarni zapis svakodnevice u žili kucavici multietničkog istarskog Vodnjana, u kontekstu ovogodišnje produkcije ispunjava posebnu, vlastitu rubriku. Vizualno dojmljiv, premda zalihostan i za nijansu predug album vodnjanske ulice sastavljen je od 'neobično običnih' ljudi i pojava. Od jutra do mraka, u ulici se besposleno sjedi i radi, razgovara i debatira, igra, pjeva i pleše, a hijerarhizaciju motiva i 'likova' uglavnom prepušta onom zatečenom između dvaju dugih nizova zapuštenih kuća. Srednjometražne Osti Tomislava Šanga mogle bi izazvati najtvrdokornije bioetičare, one koji uzimaju u zaštitu i morsku faunu, jer njegov film govori o lovu na hobotnice. Staro ribarsko umijeće prikazano je gotovo bez riječi, izvrsno je snimljeno, a u nekim trenucima borba s krakatim životinjama nalik alienima dobiva začudni touch. Film je nažalost predug i monoton da bi postigao jaču napetost ili dotaknuo neku drugu dimenziju. U srednjem metru Osti su imale snažna rivala, koji nasuprot 'ubijanju' radi preživljavanja slavi život. Sve o Evi Silvestra Kolbasa upustio se u rizičnu pustolovinu praćenja neizvjesne umjetne oplodnje i trudnoće svoje supruge, sve do rađanja male Eve, sudjelujući u njoj s obiju strana kamere. No, protagonist njegove intimne priče nedvojbeno je Evina mama, a glavni su aduti njegova iznimno artikulirana dokumentarca otvorenost i neposrednost iskaza te uravnoteženost svih prizornih sastavnica. U dugom metru gotovo se vodila 'bitka' između dviju zagrebačkih općina: Peščenice i Dubrave. Prva je postala glasovita po svojem neslužbenom 'kralju' Željku Malnaru, glavnom protagonistu Peščenopolisa Zrinke Matijević Veličan, a druga po Prljavom kazalištu čija je pjesma Sretno dijete svojevrstan zaštitni znak 'novoga vala' i filma Igora Mirkovića. Nasuprot Mirkovićevoj ich-formi i nostalgiji za ’sretnim' vremenom odrastanja uz glazbu, strip i Polet, koju neki hvale, a drugi kritiziraju kao 'isforsirani' i 'romantizirani' narativni okvir filma o fenomenu koji nije samo glazbeni, redateljica Peščenopolisa ide tragom Malnarovih televijskih emisija te traži sponu između rubne svakodnevice notornoga 'grada-države' i fikcije koju ta svakodnevica potiče u dvojice njegovih najpoznatijih stanovnika – Malnara i redatelja Marija Kovača. Šteta je što je inače domišljata autorica, započevši velik i dugotrajan projekt, propustila priliku snimiti nešto sličnije dokudrami, jer je u Peščenopolisu imala autentične protagoniste i situacije za tako nešto. Mirkovićev film, premda tematizira drukčiji i noviji fenomen, djelovao je fokusiranije i kompakntije, pa su ovaj put pobijedili 'zvuci iz Dubrave'. *** Trinaesta priča o hrvatskom igranom filmu kratkoga i srednjega metra počela je zapravo daleko prije nego što su Dani hrvatskoga filma skratili 'format' i stigli do ovogodišnje 'nesretne' brojke. Kraćega igranog filma uvijek je bilo malo; bio je hirovit, nepredvidljiv i nezreo, bez sustavne potpore državne kase i profesionalnih producenata. Kada se sve zbroji, uglavnom i s razlogom bio je prosječno loš ili osrednji, a tek iznimno spretan i poticajan. Kako je televizija u proteklim godinama gušila dramsku proizvodnju, a dramski program namicala financiranjem cjelovečernjih filmova, 'najčešće' su ga spašavali autori 'pod mentorstvom': studenti Akademije dramskih umjetnosti katkada su nastupali s ekscesno bizarnim scenarijima, a ponekad s katarzično prezrelim prikazima svojega vremena i sredine, zavređujući hvalospjeve. Bilo je tu i tamo i benigno subverzivnih amaterskih ispada. Većina toga, osim katarze i (pozitivnih) studentskih ekscesa, ponovilo se i na 13. danima hrvatskoga filma. Svi su kritičarski Oktavijani podijeljeni, vjerojatno zato što su poslovično neumoljivi domaći recenzenti, kada je o hrvatskom filmu riječ, dogovorno snizili prolazni prag za nagradu (prosječna ocjena 3,00). No baš nitko iz ekipa igranih filmova nije se popeo na pozornicu Studentskoga centra po neko od službenih priznanja za neko od kinematografskih 'umijeća'. Već i to dovoljno govori o kreativnim standardima i inovativnosti toga odvojka recentnoga hrvatskog filma. Ipak, među malobrojnim profesionalnim ostvarenjima tri su se filma barem produkcijski zaletjela visoko. Oktavijanom nagrađen Leti, leti mladoga Roberta Orhela, primjerice, dijelom je smješten u primamljiv ambijent zagrebačkoga Gornjeg grada, gdje se između propale veze s nestašnim pilotom (Tarik Kulenović) i nove ljubavi sa zagonetnim crtačem tatooa (Saša Anočić) tješi razočarana stjuardesa (Darija Knez). Po svemu zavodljiv film, s pomno biranim eksterijerima, erotiziranim interijerima, efektnom fotografijom te dvjema nadarenim i iznimno fotogeničnim glumicama (Daria Knez i Leona Paraminski), sveo se na nešto djevojačke osame i mnogo neproduhovljene praznine kojom zrače ti mlađahni stanovnici hrvatske metropole, ali i tipična suvremena drama s dramskoga repertoara Hrvatske televizije. Jednom, dok je još bio student, Orhel je o toj praznini već pripovijedao (Sunčana strana subote), no tada mu je tema bila dokoličarska 'lijenost', a inercija je poslužila kao funkcionalno gradivno načelo. Scenaristička, redateljska i snimateljska mašta Željka Sarića vinula se pak artistički odvažno do vrha zagrebačke katedrale u potrazi za tajnom njezina zvonara, što izlazi iz medaljona sa slikom žene i glazbene kutije s 'buvljaka'. Vili Matula naslovni je protagonist te crno-bijele priče u retro ključu, koja katkada proizvoljno i zbunjujuće preskače iz sadašnjosti u prošlost i natrag, spajajući narativne konce nesretne romanse zvonara, nekoć zaljubljena dirigenta. Premošćujući vrijeme, redatelj kontrastira meki (claireovski) splin u 'prošlosti' glazbenika s 'oštrim' neogotičkim ambijentom i hladnim konstruktivizmom zupčanika među kojima 'sada' inhibirano živi njegov junak. Sarićev je film produkcijski dotjeran (osobito fotografija), ali staromodne priče, pripovjednoga postupka (flešbekovi) i rekvizitarija (medaljoni, kutije, čamci, kočije), a pritom bez ikakva suvremena odmaka, pa zato i otvoreno (agramerski) nostalgičan. Nostalgija bi se mogla pronaći i u fikcionaliziranoj povijesti hrvatskoga 'etera', koju je za polusatni film Ide Tomić Radio i ja napisala i dramatizirala Tanja Kirhmajer. No, historicizam ovoga kratkog filma s pripovjedačem (Krešimir Mikić) i velikim brojem groteskno egzaltiranih likova i uloga (istaknuta je ona Natalije Đorđević) što se izmjenjuju pred mikrofonom 'stvarajući' radio i pričajući kako je radio 'stvorio' njih, ipak je plasiran s inscenacijskim (kazališnim) i stilizacijskim odmakom. Iz scenografije, glume i fotografije čitaju se debeli campovski navodnici, a taj je element očigledno bio presudan da film dobije Oktavijana. Vratimo li se s 'letenja' na zemlju, zateći ćemo dojučerašnjega glumca Miljenka Brlečića na doista Osjetljivu zadatku, obavljenu prema napucima Šoljanove priče Dugo i beskorisno ponosno ćaskanje. Psihološka drama o razračunavanju dvojice 'udbaša' u nedavnoj prošlosti (Miki Manojlović i Kruno Šarić) ispričana je iz perspektive glavnoga likvidatora (Manojlović), a scenarijem Mate Matišića djelomice je kanalizirana u mješavinu krimića i drame savjesti. No film ima problema kako s motivacijom likova i retrospektivnim postupkom tako i s režijom središnjega dvoboja / obračuna. Konačno, na repu festivala i ovoga profesionalnog niza, Vanja Stojković i Tomislav Pović stvorili su u tandemu scenaristički, redateljski i glumački vrlo poticajan, premda produkcijski skroman, po definiciji 'nezavisan' film Muklo. U formi 'filma u filmu' dvojica prijatelja (Stojković i Bojan Navojec), pregledavajući vlastite snimke intervjua s beskućnicima, pokušavaju ući u trag tajanstvenim (dobrotvornim) aktivnostima svojih ispitanika. Snimaju ih u svakojakim rupama, variraju začudne točke promatranja i 'zakrivenu' priču o prenošenju pozitivne energije putem odbačenih predmeta. Svestrani autori (Pović je ujedno i snimatelj, a Stojković montažer i skladatelj) i redom izvrsni glumci (napose Vanja Drach) efektno podgrijavaju zagonetku i napetost, dodajući filmu mistično-metafizičku dimenziju. Odsjek za režiju zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti ove se godine nije proslavio. Studentski su filmovi, štoviše, uglavnom zjapili sadržajnom prazninom i površno elaboriranim pričama, od kojih se najzanimljivijom čini ona Juraja Lerotića o neobičnu prijateljstvu vozačice tramvaja (Mirjana Rogina) i dječaka (Andrej Skljarov), koji se svake noći vozi istom linijom, ispričana u filmu 12. Premda film traje tek nekih osam minuta, dva lika na tračnicama, okružena mrakom i tramvajskom bukom, uspijevaju se emotivno zbližiti bez 'baroknih' režijskih zahvata. Ta 'kemija' nedostižna je njegovim kolegama Saši Banu, koji se u Rastanku poslužio otrcanim motivima adolescentske žudnje i klišejiziranim rješenjima, te Nikoli Ivandi, koji je prilično zabrljao pokušavajući ispričati u filmu bizarna naslova Ništa od sataraša jednako bizarnu priču o kavanskom prijateljstvu odbjegla psihijatrijskog pacijenta (Nikša Marinović) i tipa (Bojan Navojec) koji je pobjegao s majčina sprovoda. Katarza Ive Semenčić pak histerično je razbarušena ilustracija podvojenosti 'tog mračnog predmeta želja', odnosno žene, a Smeće Ivone Juke tek zgodna vježba s temom 'opsesije'. Junakinja, očigledno u pomaknutom duševnom stanju, opsjednuta je smećem, a film uspijeva odgovoriti i zašto, što je u kontekstu ovogodišnje produkcije ADU-a itekako velik uspjeh. Kako to čine studenti iz susjedstva, teško je reći na temelju samo jednoga primjera, no beogradski učenik Srđan Šarenac, humorno pripovijedajući ljubavnu priču Poklon za Sanju između nesuđenoga samoubojice i nesuđene prostitutke (oboje su njemački imigranti s Balkana), stekao je neke simpatije u dvorani SC-a. Publika se, ipak, najviše smijala dvama primjercima amaterskoga filma. Izvolite molim, požeškoga trojca Balog / Karakatić / Vujić, uzbudio je (navijački raspoloženu) publiku vulgarističkom poentom u stilu sarajevskih 'nadrealista', a 1000 DM Zorana Zekanovića glumačkom naivom neprofesionalaca. Iako su oba filma po definiciji amaterska i posve nevažna, obje su se amaterske ekipe manje mučile s izlaganjem sižea od budućih profesionalaca. Možda je u Studentski centar ipak trebalo pustiti i Boru Leeja, dok se neka nova fikcionalna Mirta ponovno ne primi 'statistike'.