Zapis

Trebaju li nam udžbenici medijske kulture u osnovnoj školi, retoričko je pitanje, jednako kao i pitanje treba li nam medijska kultura u osnovnoj školi (pa i srednjoj). Bitno je pitanje kakva nam medijska kultura treba danas u školi, kad je obrazovanje moguće jedino u okvirima medijskog posredovanja – koji su to programski sadržaji, kakva predmetna organizacija, kakav metodički pristup… Najbitnije je pritom definirati - koji je cilj i koji su zadaci medijske kulture u odgoju i obrazovanju učenika koji žive u multimedijskoj okolini. Odgovor na posljednje pitanje daje Krešimir Mikić, autor udžbenika Medijska kultura (od 5. do 8. razreda) , a to je: "… medijska kompetencija, kritička prosudba i ocjenjivanje sadržaja koji su posredovani medijima". Udžbenici K. Mikića Medijska kultura temeljeni su upravo na tako formuliranim zadacima medijske kulture u obrazovanju učenika za virtualni i digitalni svijet njihove današnjice, ali i sutrašnjice. Postojeći programski sadržaji medijske kulture u osnovnoj školi, bez obzira što su nekoliko puta doživjeli manje preinake, zastarjeli su, organizirani kao nastavno područje hrvatskoga jezika, a obuhvaćaju područje filma, televizije, radija, računala, stripa, kazališta i tiskovnih medija…preširoko područje, a diskutabilno je, primjerice, da li kazalište definirati kao medij. Ne ulazeći u detaljniju analizu programskih sadržaja medijske kulture, jer riječ je o udžbenicima, naznačene su tek osnovne odrednice važećega programa, medijske kulture, i to zbog jednoga jedinog razloga – udžbenici K. Mikića nastojali su programske sadržaje medijske kulture aktualizirali, ali i korigirati u tom smislu da su u središte interesa stavljeni vizualni mediji, a sve je prilagođeno interesima učenika i njihovu medijskom iskustvu. Programski sadržaji aktualizirani su kako u izboru filmova snimljenih posljednjih godina (od 1998. do 2000) koje autor udžbenika predviđa za analizu, ili pak su to primjeri za ilustraciju određenih filmskih izražajnih sredstava ili filmskih postupaka odabranih iz filmova koji su dio učeničkoga filmskog iskustva (Superman, Istrebljivač, Forrest Gump…). Dobar je izbor filmova npr. Fantomska prijetnja (1999) G. Lucasa (primjer filma iz filmskog serijala), ili Billy Elliot (2000, S. Daldry), primjer igranoga filma, jer su tematski bliski učeničkim interesima, kao što je dobar izbor filma P. Wiera Trumanov show (1998) uz poglavlje Mediji i vi. On odgovara učeničkim saznanjima o medijima, ali i provjerava učenička stajališta o medijima i njihovoj etičnosti. Nije izbor filmova i filmskih primjera jedini oblik aktualizacije programa. Računalo, njegove mogućnosti, uporaba računala u učeničkoj svakodnevici, internet i interaktivno komuniciranje te dvojbe koje se nameću uza sve brži razvoj multimedija, poglavlja su u udžbenicima koja nadilaze tek škrte programske odrednice, ali su u skladu s interesima, pa i potrebama suvremenih učenika. Namjera je autora bila, pretpostavljam, da ovim primjerima aktualizacije programa ukaže učiteljima na potrebu aktualizacije programskih sadržaja medijske kulture, jer svaki program i u budućnosti zahtijevat će aktualizaciju kao i praćenje novina u razvoju medija. Prilagodbe programskih sadržaja provedene su u skladu s autorovim sudovima o statusu medijske kulture u osnovnoškolskim programima, koje je naznačio u uvodnim poglavljima Priručnika. Citirat ću samo neke: …brzo medijsko sazrijevanje djece i mladeži zahtijeva temeljitu izmjenu cjelokupne koncepcije medijske kulture… …u tako skromnoj satnici koja je na raspolaganju našim učiteljima, nužno je reducirati program na poglavito vizualne medije… …bitna činjenica koja se spominje u našim nastavnim programima je razlikovanje medija, što je u današnje vrijeme pogrešno viđenje biti medija…riječ je o istom sustavu, o istim znakovima, odnosno sadržaju. …nikad se ne smiju zapostaviti medijske specifičnosti. Među umjetnostima, odnosno medijima, postoje brojne sličnosti, ali isto tako i velike razlike. Autor udžbenike oblikuje u skladu s citiranim sudovima, ali čini kompromise s postojećim programskim odrednicama, jer programi ograničuju svakog autora udžbenika, pa tako i Krešimira Mikića. Mikićevim udžbenicima medijske kulture afirmiran je novi pristup medijskoj kulturi koji uvažava: osobitost filmskih vrsta, specifičnost filmskih izražajnih sredstava i postupaka, senzibilitet i filmsko / televizijsko iskustvo suvremenih učenika te specifičnosti recepcije filmskog ostvarenja za razliku od književnoga, kazališnog ili likovnog. Veći dio sadržaja udžbenika odnosi se na vizualne medije, ali kako program u nastavnom području Medijska kultura predviđa i kazalište i strip te djelatnost školske knjižnice i korištenje knjižne građe, i ti su sadržaji zastupljeni u udžbenicima. Posebne su vrijednosti udžbenika u njihovu grafičkom, likovnom i metodičkom oblikovanju, a DVD uza svaki udžbenik nije tek novo u našoj udžbeničkoj literaturi, nego označuje nov pristup učenju, koji će učenici i učitelji zasigurno pozdraviti. Grafičko oblikovanje udžbenika sugerira tri razine obavijesti (osnovne informacije, više podataka za one koji žele saznati više i ono što valja zapamtiti), pa tako udžbenik omogućuje individualni pristup udžbeničkoj građi. Dobro je došao i mali pojmovnik uz svaku nastavnu cjelinu, kao i brojne fotografije, crteži, skice koje pridonose 'privlačnosti' udžbenika, ali i njegovoj zornosti, a istodobno omogućuju samostalnu uporabu udžbenika. Autor u ponuđenim primjerima analize filmova u artikulaciji sata nije 'opterećen' metodičkim obrascima artikulacije sata nastave književnosti. On pristupa filmskom ostvarenju u tri ili četiri artikulacijske cjeline: razgovor prije gledanja filma, gledanje filma, razgovor nakon gledanja filma. Prva cjelina obuhvaća motivaciju za gledanje filma, najavu filma te naputke za usmjereno gledanje, a treća cjelina nakon odgledana filma sadrži pitanja koja potiču izražavanje dojmova o viđenom te pitanja kojima se analitički pristupa filmu, uvijek uvažavajući specifičnost filmske vrste, izražajnih sredstava i filmskih postupaka, ali na razini usvojenih filmoloških znanja. Sinteza je katkad sadržana u istoj artikulacijskoj cjelini, a katkad je izdvojena cjelina naslovljena – zaključimo. Zadaci kao posebna artikulacijska cjelina nisu pravilo, ali zadaci i vježbe predviđeni su uz svaku nastavnu cjelinu teorijskih sadržaja udžbenika i oslanjaju se na učeničko gledateljsko iskustvo, a višestruko su poticajni: pridonose razvijanju učeničkih medijskih interesa, potiču istraživalački pristup medijima, potiču i razvijaju niz misaonih procesa. U cjelini oni su tako formulirani da pridonose aktualizaciji sadržaja medijske kulture. DVD – sastavni dio svakog udžbenika, namijenjen je učenicima za samostalni rad, ali isto tako i satima medijske kulture. Učenici su u prilici da uz brojne inserte iz programskih i neprogramskih filmova i ilustracija svih bitnih filmoloških pojmova i znanja provjeravaju i tek usvojene pojmove – npr. o kadru, montaži, filmskim žanrovima…odgovarajući na postavljena pitanja. DVD u svakom razredu prati programske sadržaje udžbenika katkad i posebno namjenski snimljenom građom, ali i znatno proširuje programske sadržaje udžbenika za one koji iskazuju širi interes nego što je obvezatno nastavno gradivo. Priručnik za nastavnike uz udžbenike Medijska kultura 5-8. napisan je u koautorstvu – Krešimir Mikić i Ana Mesić, što se itekako osjeća u pristupu programskim sadržajima medijske kulture. Uvodna poglavlja autora udžbenika Krešimira Mikića, čija su stajališta i sudovi o statusu medijske kulture u osnovnoškolskoj nastavi i programu te osobitostima metodičkog pristupa već citirani, naprosto ne korespondiraju s drugim dijelom Priručnika, u kojem su dati metodički modeli nastavnih sati i radni materijal za nastavu medijske kulture od 5. do 8. razreda te godišnji izvedbeni planovi i programi za sva nastavna područja hrvatskoga jezika. Drugi je dio Priručnika koncipiran prema napucima Kurikularnog pristupa promjenama u osnovnom školstvu te se i medijskoj kulturi pristupa tako da je težište na integracijsko-korelacijskom pristupu. Ali ustrajavajući na unutarpredmetnim i međupredmetnim povezivanjima, počesto 'stradava' medijska kultura. Pritom je radni materijal za nastavu medijske kulture opterećen prevelikim brojem anketa i nastavnih listića, a nastavni sati (metodički modeli) i odveć sliče nastavnim satima književnosti ne uvažavajući osobitosti filma. Primjerice – vrlo se često ustrajava na formuliranju poruke filma, ili se npr. u analizi Vukotićeva Surogata analizira tema, mjesto, vrijeme događanja, fabula, kompozicija (?), ili se u analizi animiranoga filma traži uočavanje planova i rakursa ne uvažavajući njihovu specifičnost ostvarivanja za razliku od igranog i dokumentarnog filma… Autorica redovito daje metodičke modele samo programskih filmova, ali jedna je od iznimki film Kreše Golika Ljubica (1978). Je li to najprimjereniji izbor filma za učenike sedmih razreda da bi uočili probleme suvremenoga društva? Riječ je o intimnoj priči o osamljenoj urbanoj ženi razapetoj između želje i dužnosti snimljenoj prije 26 godina. Kao što se u učenika razvija ljubav i interes za domaću književnu riječ, valjalo bi razvijati i za film. Sugerira li pitanje formulirano poput ovog: Hrvatski filmovi: a) nisu tematski zanimljivi b) nisu dobro napravljeni c) nisu dovoljno reklamirani d) nisu u 'modi' pozitivan odnos prema hrvatskom filmu? (Nastavni listić Hrvatski film u očima učenika sedmog razreda, str. 114). Šteta što nijedan metodički model nije dat u sustavu problemske nastave, a mnogi programski filmovi upravo 'sugeriraju' takav metodički pristup. *** Bez obzira na neke kritičke primjedbe uz Priručnik, udžbenike će zasigurno dobro prihvatiti i učenici i učitelji, jer su tako strukturirani da ne znače novo opterećenje za učenike, zadovoljit će njihove medijske interese, aktualizirat će medijske sadržaje, proširiti medijske obzore. DVD uz udžbenike zasigurno će najviše obradovati učenike. Udžbenici su zasad neobavezni, ali vjerujem da je takav njihov status samo kratkoročno privremen, a nadam se da će i udžbenici, prihvaćeni od učenika i učitelja, pridonijeti mijenjanju programskih sadržaja medijske kulture, kao i statusa medijske kulture u školskim programima.