Poslijepodne... vrućina... omara.
Sunce udara ravno u tijelo, mozak, sljepoočnice...
Siesta u nekom splitskom dvorištu... ljudi preživljavaju težak ljetni dan.
Zvizdan će proći, sve će se nastaviti dalje, ali, jedan će život biti ugašen.
Žrtva ovog običnog dana (a sasvim neobičnog!) nevina je ptica.
Njezina razjapljena, žedna usta optužuju...
Zašto?
Čemu?
Nizašto.. nizbočeg.
Tek iz puke dosade!
Imamo ovdje i vječnu igru – eros i thanatos.
U pozadini mladićeve i dječakove nehajne ubilačke ige s nevinom pticom, bljesne golo žensko tijelo.
Grudi, stražnjica (»guzice i sise«, reći će kasnije Zafranovićevi Splićani TBF!).
Autorova »erotomanija« ovdje je, zapravo suptilna u odnosu na onu koja će »eksplodirati« kasnije u srednje- i dugometražnim uratcima.
Poslijepodne/Puška igranofilmska je vježba Lordana Zafranovića.
U njoj propituje korijene podsvjesnoga zla.
No to je zlo zapravo toliko uobičajeno, da je postalo svjesnim.
U vrućem poslijepodnevu oronuloga gradskog dvorišta Mladić (Tom Gotovac) zabavlja se gađajući zračnim oružjem predmete oko sebe.
Dramaturški nerv unosi Dječak (Milivoj Bosnić), koji mu donosi nemoćna vrapca kao metu. Na kraju, ubijanjem i mrcvarenjem ptice, iskazuje se sva iracionalnost zla zaslijepljena vrućinom u dokolici besmisla.
Uvodni kadrovi, kao i oni na završetku, koji uokviruju cjelinu, pokazuju autorovu sklonost strukturalističkom očuđivanju ambijenta: linije i geometrijski oblici izmjenjuju se, čineći okolinu neprepoznatljivom, gotovo irealnom, dodatno naglašujući zlokobnost kolovoške splitske sieste.
Između svih Zafranovićevih minijatura, tj. kratkih filmova iz klubaške faze, ova je ponajviše »zafranovićevska«.
Lica starica, grudi žena... muha na mrtvome vrapcu – poetika sasvim njegova.
Jer, tko će u istoj sekvenci moći spojiti ono najuzvišenije i ono najprizemnije.
Sunce u zenitu... raspadanje strvine – baš to je Poslijepodne... Puška.