Ušavši u punoljetnost, Hrvatski festival jednominutnih filmova i u svom se osamnaestom izdanju još jednom potvrdio kao zanimljiva i inteligentno koncipirana filmofilska manifestacija koja potkraj svibnja u grad Požegu i Zlatnu dolinu posve opravdano privlači sve više darovitih autora. Riječ je o ambicioznim i mahom mladim umjetnicima, profesionalcima podjednako kao i amaterima, koji kratku i samim tim vrlo zahtjevnu formu jednominutnoga filma rabe za stvaranje zrelih, dramaturški kompaktnih, stilski zaokruženih, tematski i izvedbeno raznorodnih i intrigantnih, nerijetko angažiranih pa i provokativnih naslova. Baratajući različitim tehnikama i ogledajući se u raznim filmskim rodovima i žanrovima, celuloidni minijaturisti kreiraju duhovita, pametna i vrlo često anegdotalna djela kojima opetovano uvjerljivo dokazuju da u vremenski isječak od 60 sekundi može stati vrlo mnogo, ponekad i čitav život. Iz godine u godinu festival Crominute bilježi sve bolje rezultate, što se očituje kako u zavidno visokoj kvalitativnoj razini odabranih ostvarenja, tako i u činjenici da svakoga proljeća u Požegu stiže sve veći broj prijavljenih filmova. Ovaj je put tako na adrese organizatora pristigao rekordan 301 prijavljeni film iz čak 47 zemalja sa svih kontinenata, pri čemu su prvi put sudjelovali autori iz Benina, Gvajane, Filipina, Meksika i Salvadora. Premda je pred peteročlani ocjenjivački sud predvođen Čehom Ctiradom Štiplom stavljena nezahvalna zadataća da iz tog obilja izabere 60 jednominutnih djela koja drži najuspjelijima, na temelju programa koji je 28. svibnja prikazan u dvorani Gradskog kazališta lako je zaključiti da su članovi žirija povjereni im posao obavili savjesno i pedantno.
 |
 |
| Bars and tones |
Dream |
Grand Prix festivala posve je zasluženo pripao filmu Pa-no-rama talijanskog autora Diega Zucchija. Riječ je o stilski i realizacijom vrlo kompaktnu računalno animiranu filmu koji temom, duhom i ironijskim odmakom donekle podsjeća na klasična ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma. Dok se stari, umorni i po svemu sudeći razočaran čovjek vozi vlakom, kroz prozor kupea vidi sivu, beživotnu, bezličnu i gotovo apokaliptički pustu prirodu i okoliš. Stvarnost i okruženje protagonista takvima vidi i gledatelj, sve do trenutka u kojem starac nakratko ne utone u san. Tada se odjednom slika u okviru prozora mijenja, jer boje pejzaža, urbanih elemenata i neba odjednom postaju izražene, žarke. No tako je samo dok protagonist drijema, s poda podiže ispali kišobran i kreće prema izlazu, odnosno dok ne gleda kroz prozor. U svim ostalim trenucima njegova vizura izvanjskog svijeta siva je i mrtva, rekli bismo u skladu s čovjekovom poznom životnom dobi. No, i njemu se na trenutke učini da je vani ugledao boje, ali kad pozornije pogleda, shvati da se prevario i da je svijet oko njega bezbojan i turoban kao i inače. U skladu s izrekom da je ljepota u oku promatrača, autor sugerira da je takav slučaj i sa samim životom, odnosno živošću. Pojedinac je onoliko živ i vitalan koliko je mlad duhom, a ne tijelom, koliko je sposoban uočiti važno, a zanemariti nebitno, koliko je energičan i temperamentan te koliko širom otvorenih očiju upija boje oko sebe. Te boje s godinama blijede, a na nama je da ih što dulje zadržimo živima i bogatima.
 |
 |
| La traversee |
Mornin' |
Zlatnom plaketom Rudinske glave također je posve opravdano ovjenčan sjajni film Retrocesso brazilskog redatelja Wagnera Joséa Olimpia Júniora. U storiji koja se odvija unatrag autor od mogućega kraja tragičnih zbivanja prema njihovu početku prikazuje sekvencu zastrašujućeg pokolja učenika jedne škole, sekvencu koja se doima posuđenom iz remek-djela Elephant Gusa Van Santa. Dok oživljavaju mladići i djevojke prethodno pokošeni hicima ubojice kojega vidimo isključivo s leđa, a kamera se povlači prema vratima škole, redatelj poigravanjem filmskom slikom, njezinim zamućivanjem, podrhtavanjem, usporavanjem, ubrzavanjem i zamrzavanjem stvara efektan križanac igranog i eksperimentalnog filma. Takvim postupcima dodatno pridonosi sugestivnosti i uznemirujućem ozračju cjeline kojoj je na samu kraju (odnosno na početku filmskih zbivanja) dodan crnohumorni kadar sa sovom koja je, preplašena prvim hicem iz ubojičina oružja, odletjela s grane drveta pred školom. Pesimizmu, mizantropiji i tragediji tako je dodana i nota makabričnosti.
Srebrna plaketa Rudinske glave pripala je izvrsnom i tjeskobno poetičnom crtiću Other Being iranskoga redatelja Mashaallaha Mohammadija. Dok na obzoru neke sugerirano snijegom prekrivene pustopoljine ustrijeljene padaju sićušne ljudske siluete, kapi njihove krvi koja natapa snijeg pretvaraju se u manje i veće ribe crvene boje, koje počinju plivati u različitim smjerovima. Iz smrti se rađa novi život kojem redatelj, krvlju koja se oblikuje u ribe kao ranokršćanski znak, daje jasne biblijske konotacije. Sliku prati glas pjevača što nadahnuto interpretira tradicijsku iransku pjesmu, po intonaciji zacijelo tužbalicu kojom se dodatno podcrtava fatalističko ozračje vjere u opstanak i možda bolji zagrobni život.
 |
 |
| Other being |
Petak jednog voajera |
Brončana plaketa Rudinske glave dodijeljena je filmu Bars & Tones Norvežanina Andréa F. Cochrona. Praćen taktovima skladbe Perpetuum Mobile benda Penguin Cafe Orchestra, pred gledateljevim očima oživljava mondrianovski kolaž raznobojnih pravokutnika različitih veličina. U ritmu skladbe ti pravokutnici mijenjaju dimenzije i međusobno se pretapaju, stvarajući raspon likova promjenjivih kromatskih tonova koji pulsirajući kreiraju geometrijsku apstrakciju koja kao da prijeti preliti se s ekrana.
Nagradom međunarodne filmske i videoorganizacije UNICA za promicanje mira i razumijevanja ovjenčan je film Order Is Repetition of Units kanadskog autora Groga Bartha, svakako najangažiraniji naslov festivala. Podnaslovljeno riječima Chaos is multiplicity without rhytm, koje zajedno s naslovom tvore znanu izreku glasovitog nizozemskog slikara Mauritsa Cornelisa Eschera, umjetnika najpoznatijega po litografijama i drvorezima s nemogućim konstrukcijama nadahnutima prostornim i dimenzijskim ograničenjima te matematičkim i fizikalnim zakonima, Barthovo je djelo niz atraktivno aranžiranih i dijelom animiranih vinjeta s prikazima sukoba demonstranata i policije. Čuvarima poretka koji naoružani, zaštićeni vizirima i poredani jedan do drugog simboliziraju red kao doslovne jedinke koje se ponavljaju, autor suprotstavlja zabrađene, transparentima opskrbljene i nenaoružane demonstrante koji "brojnošću bez reda" predstavljaju kaos. Kad se pri kraju filma na ekranu pojavi zaključni dio Escherove izreke, rečenica koja kaže "We adore chaos because we love to produce order", autor jasno daje do znanja na čijoj je strani.
Nagradu producentske tvrtke Plavi film, kojom se dobitniku omogućuje realizacija novoga jednominutnog filma, osvojio je naslov Dream Damira Tomića, jedno od šesnaest hrvatskih djela uvrštenih u program festivala. Slično također domaćem filmu Petak jednog voajera, Tomić na prilično sugestivan i vizualno ekspresionistički način predočava erotski san mladića koji sanja da kroz ključanicu promatra oskudno odjevenu privlačnu djevojku. Krupni kadrovi znatiželjna mladićeva oka asociraju na znamenitog Čovjeka s kamerom Dzige Vertova, a sama završnica dijelom na Buñuelova Andaluzijskog psa.
 |
 |
| Retrocesso |
Travelling |
Među deset filmova koji su ušli u uži izbor ocjenjivačkog suda i publike autor ovog teksta osobito izdvaja odličan crtić Mornin japanskoga redatelja Kotaroa Tanake, iznimno atmosferičan, minimalistički realiziran i crnohumorno duhovit prikaz svakodnevne jutarnje rutine jednog muškarca. Prije no što se počešlja, opere zube i umije, pri čemu mu umjetno oko padne u umivaonik, čovjek pristavlja kavu, pali cigaretu i sjeda pred računalo. Sadržaj njegova inboxa pun je spamova o Viagri, plavim pilulama i sličnim stvarima, koje protagonist mehanički pregledava i isključuje računalo te izlazi iz kuće. Kotaro Tanaka zapaženi je animator i autor hvaljenoga kratkog filma Varfix, a posjeduje istančano oko, osjećaj za ritam i sklonost apsurdu.
Dok filmom Nemir mlada redateljica Ivana Rupić daje poetski ugođenu i meditativnu sliku površine mora po kojoj padaju kišne kapi, ukrajinski autor Opiliv Otaibul u filmu When Head Phones stvara precizno komponiranu, stilski dorađenu i orkestriranu cjelinu u kojoj se odvojena pjevanja jedanaestero djece postupno sklapaju u vrlo melodiozan zborski pjev.
Napokon, premda je u konačnici ostao bez ijedne nagrade ili priznanja, valja skrenuti pozornost na autora Séraphina Zounyekpea iz Benina, po svemu sudeći vrlo darovita filmaša koji je u konkurenciji bio zastupljen čak trima filmovima različitih rodova. Naslovi La traversée i A la pompe zabavni su, slikoviti i efektni jednominutni dokumentarci snimljeni na ulicama beninskog glavnog grada Porto Nuovo, a osobito vrijedi izdvojiti film A la pompe (Na benzinskoj postaji), prikaz ilegalne prodaje goriva iz kanistara pored ceste. Treće je redateljevo ostvarenje eksperimentalni film Travelling, nekovrsni film ceste u kojem se autor poigrava filmskom slikom snimljenom iz vozila u kretanju, nudeći novu, iskrivljenu i začudnu vizuru krajolika.