Kada sam pritisnuo okidač Cameraflexa startajući s Fokusom, moja svrha se zvala: Smrt.
Fokus je film jednostavne mediteranske smrti na suncu.
Fokus je čisti film.
U rečenicama koje je za sobom ostavio Ivan Martinac nalazi se mnogo više od opisa prvog profesionalnog filma ideologa splitske škole alternativnog filma. One su definicija gotovo cijeloga Martinčeva splitskog kratkometražnog opusa. Smrt je njegova najčešća tema, Mediteran ambijent i pozornica (življenja i nestajanja), čisti film – estetički program. Fokus, po mnogima i njegov najbolji film, savršeno je oprimjerenje i apoteoza tog svetog trojstva Martinčeve poetike.
Ipak, treba mu još ponešto dodati. Jer, Fokus je žanrovski gledano, i film fiksacije, atmosfere, meditativni film.
Fiksirana je kamera (kameno oko), smještena iza leđa žene (i muškarca) na klupi, okrenuta prema moru i komadiću prostora uz obalu. Fokus se premješta s njezina (i njegova potiljka), na križ s bolničkih kola na drugoj strani ceste, a u širem planu otkriva i figuru muškarca u crnom na njih naslonjena. Planovi se neprestano mijenjaju, brže i sporije, ali križ ostaje u žarištu slike: dalek ili blizak, nejasan ili izoštren. To Oko Božje uvijek je prisutno - u prvom, drugom ili trećem planu slojevita mizanscena, kojim spontano protječe život (automobili, šetači, žene i djeca, mornari...), a istodobno vlada nagovještaj Smrti.
Udaljeni smo više ili manje od cilja, sugerira Martinac pomno ritmiziranom meditacijom. A potom, kako bi poentirao, otkopava kameru i kratkim iskošenim kadrovima simulira otkucaje satnog mehanizma Smrti dotad naslonjene na život: svakodnevan i normalan, spaljen suncem, ošumljen i glasan. Zapravo jednostavan poput smrti. Smrt je tu zapravo, kazuje Martinac, ona konačna jednostavnost.
Za Fokus, koji je sastavljen od 96 kadrova i sedam različitih planova,teško je reći da je jednostavan film, premda se takvim doima. Ključ je toga dojma osjetilna ugoda, atmosfera stvorena magičnim spojevima kadrova, srazom pokreta i mirovanja, svjetlosti i simboličkog crnila, tišine i zvuka, konačno, ambijentalnog šuma, ljudskog žamora i eteričnog pjeva Joan Baez o „suncu, ljubavi i smrti“:
Well when I'm dead and in my coffin
With my feet turned toward the sun
Come and sit beside me darling
Come and think on the way you done.
(East Virginia)