Zapis

Facebook HFS
54
2006
54/2006
Mali filmski razgovori
Zoran Tadić — "prokleto normalan čovjek"

Zgrada je na uglu dviju mirnih ulica, a samo stotinjak metara dalje jedna je od najživljih zagrebačkih prometnica. Tako se može istodobno biti u središtu, a ipak malo sa strane, skriven sivom fasadom iza koje se živi tiho i staloženo. Ili je to samo privid? Hodnik sa četvrtastim stubištem obojen je u svijetlosmeđe, a na toj su osnovi gumenim valjkom izvučeni tamnije smeđi ornamenti. Kroz prozore se vide unutrašnji, dvorišni balkoni prepuni muškatla i zaprašenih boca Ožujskog. Golubovi su na svemu ostavili svoj trag. Mirno je i tiho, kao da se ništa nije promijenilo još od onih predratnih dana prije sedamdesetak godina, kad je zgrada sagrađena i nalazila se na rubu tadašnjega Zagreba. U obližnjoj je Heinzelovoj bilo sajmište na kojem su okolni seljaci tržili stoku!

Zoran Tadić

Neka starija gospođa mučno se uspinje uza stube i pristojno pozdravlja neznanca koji stoji na odmorištu, čekajući da otkuca devet. Tako sam se dogovorio sa Zoranom, a obojica smo djevice u horoskopu pa mislim da je i njemu važno, kao i meni, da ne dođem ni prije ni poslije. U tih pet minuta, koliko samujem na stubištu, gledam kako sitna zrnca prašine luduju na traku sunčane zrake. Konačno je devet pa se penjem do odredišta. Na smeđim pobajcanim vratima mala bijela pločica s imenom Tadija Tadić.

Otac je Tadija bio trgovac i vodio svoju trgovinu u Livnu. Tamo se 2. rujna 1941. rodio najstariji od trojice sinova, Zoran. U idućih godinu i pol Drugoga svjetskog rata Livno je pet ili šest puta prelazilo iz ruke u ruku, a zaraćene su strane imale isti običaj: čim bi stigle u grad, nahrupile bi u Tadićevu trgovinu i uzele što im je već trebalo. Obično nisu smatrali da bi to valjalo i platiti. Imali su još jedan običaj: kad bi se opskrbili, pozvali bi trgovca i izvlačili mu uši što je ’opskrbio’ i one druge, koji su tu bili prije njih. A sve se više govorilo kako su ponegdje otišli i dalje, i nisu samo izvlačili uši. Tako se trgovac Tadić pokupio sa ženom i malim sinom i u proljeće 1943. otišao u Zagreb. U Heinzelovoj je otvorio trgovinu i oni su mu seljaci postali dobre mušterije, a i bilo je mnogo mirnije nego u Hercegovini.

Poštar s kamenjara, Z. Tadić (1971)

Negdje 1945. došli su i u taj stan, na čijim vratima i dalje stoji njegovo ime. Neko je vrijeme još imao vlastitu trgovinu, a onda redom, nacionalizacija, posao poslovođe u društvenom sektoru, još dva sina, život. Tadići su tu živjeli u petoro, otac, majka koja je bila domaćica, a da što bi drugo i mogla biti s četiri muškarca za vratom, i to prvoklasna domaćica, i tri sina. Zoran je proveo jedno razdoblje svoga života u drugim ambijentima, po podstanarskim sobicama, na Trešnjevci i drugdje, a u stanu je živio njegov brat s petoro djece, pa kad je za sve njih stan ipak postao premalen, brat je otišao, a Zoran se vratio. Čini se da je njemu i njegovoj djeci stan baš odgovarajuće veličine. No, bez obzira na promjene, očevo je ime ostalo uvijek na vratima. Čemu bismo ga mijenjali, odgovara pitanjem na pitanje.

Zoran zna tko to zvoni točno u devet pa mi otvara, hm, ’ajmo reći, nešto ležernije odjeven. Kad smo se koji dan prije dogovarali o susretu rekao mi je da se rano budi, i ja sam, optimistično, predložio da se vidimo već u osam. Pa, sad, čujem kako se tiho smiješi s druge strane žice, ne baš tako rano! I onda nam se devet učinilo pravim terminom, njemu neće biti prerano, a ja ću još stići do Čakovca, na 44. reviju. I tamo odvesti koga već treba. Tu je i sin Tadija s kojim se znam otprije, jer su on i sestra mu Tena obišli s tatom sve moguće revije, festivale, smotre i ljetne škole i vidjeli silu čudaka kakvih se već po tim mjestima mota, pa mu ni ja nisam stran. Rukujemo se i odmah ga pitam je li to njegovo ime na vratima, a on se smješka. Ako nije, možda će biti!

Sa snimanja Trećeg ključa (1983)

Redatelj, scenarist i filmski kritičar Zoran Tadić (sad mi kuha kavu, pa ja imam vremena pisati o njegovu životu, a usput malo komunicirati s ljudima putem mobitela, za koji se obojica slažemo da nam prilično ide na živce, jer nas mogu uvijek i svagdje pronaći i oni za koje smo sretni što im je to pošlo za rukom, ali i oni drugi) već je za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (a studirao je komparativnu književnost i filozofiju) osjetio potrebu da se javlja kritičarskim tekstovima u Studentskom listu i Poletu, zastupajući posebno autorski i žanrovski film, da bi se poslije okušao i kao filmski kritičar na zagrebačkoj televiziji.

Nekim meni silno važnim i bliskim ljudima nakostriješi se kosa na glavi ako započnem neku od svojih beskrajnih priča napomenom »Kad sam ja bio glavni i odgovorni urednik...«. Mislim, ljudi, to je meni bilo jako važno! Dobro, neću vas više gnjaviti. Dakle, kad je Zoran Tadić bio zamjenikom Marina Kuzmića, glavnog i odgovornog urednika Studentskog lista, možda nije ni slutio kako će to biti važan podatak u njegovu životu. Jer, Kuzmić je poslije postao urednikom na televiziji pa se razmišljajući o ljudima s kojima je dobro surađivao, a bili bi mu korisni i na ovom poslu, sjetio kolega i suradnika iz studentskih dana, Zorana Tadića i Branka Ivande, i ponudio im nastavak suradnje. Tako je Tadić stigao na televiziju, neko vrijeme bio asistentom uglednih redatelja, poput Eduarda Galića, a ubrzo počeo raditi i vlastite projekte. Zbog toga je to vrijeme, kad je bio zamjenikom glavnog i odgovornog urednika Studentskog lista, bilo važno, jer zahvaljujući tomu nije morao kretati od nule, dokazivati se od početka, raditi ponekad i ponižavajuće poslove koje mladi (a bogme i neki stariji) ljudi moraju napraviti da bi stigli do onoga što zaista žele i u čemu se mogu pokazati dobrima. E, a kad sam ja bio... dobro, obećao sam, neću više.
Još prije toga Zoran Tadić bio je članom Kinokluba Zagreb.

Druge, Z. Tadić (1972)

U znamenitoj publikaciji Kinoklub Zagreb, filmovi snimljeni od 1928. do 2003. toga podatka nažalost nema, ali Tadić je bio asistent kamere u filmu Diverzija (na telefonsku centralu) redatelja, scenarista i montažera Ive Lukasa, iz 1961. Snimatelj je bio Vladimir Hoholač i on je osobno ustrajavao da se ime njegova asistenta nađe zauvijek zabilježeno u povijesti. Tu još valja naglasiti da je, onako, čist’ prirodno, već na prvim vježbama, kad su početnici stali izlaziti na set, svatko osjetio poriv za nečim vezanim uz nastanak filma, jedni su se pronašli kao snimatelji, drugi kao montažeri, treći možda kao glumci, a Zoran se, baš onako od prve, osjetio redateljem! Tadić je u KKZ došao tražeći, kao i mnogi mladi ljudi, dodatne sadržaje i, nakon što je uredno završio pristupni tečaj i, eto, čak postao asistentom snimatelja (jer se na redateljske poslove moralo malo duže čekati), stao kritički promatrati što se u klubu događa. S jedne su strane bili gospodin Miloš Oreščanin, vlasnik trgovine šešira i predsjednik KKZ, koji je uživao u prikazivanju tzv. obiteljskih filmova, a s druge mladi lavovi predvođeni Mihovilom Pansinijem. Bilo je predgefovsko vrijeme, početak šezdesetih, ali Tadić se tu postavio više kao promatrač nego kao aktivni sudionik.

Biti članom Kinokluba Zagreb imalo je i dodatnih prednosti, jer je na jednoj autorskoj večeri Tadić upoznao slavnog Oktavijana Miletića, osnivača KKZ, poznatoga snimatelja i autora i, kad je stao razmišljati o svom redateljskom debiju, koncipirajući kratkometražni kolažni Hitch...Hitch...Hitchcock (1969), znao je da snimatelj može biti jedino Oktavijan Miletić. U maniri gospon Fulira Zoran je Tadić, noseći kiticu cvijeća i s rukoljubima uvaženoj Oktijevoj supruzi, stao sve češće zalaziti u obiteljsku vilu Miletićevih u Jurjevskoj, pa je tamo doživio i privatne projekcije Oktavijanovih filmova na 9,5 mm projektoru. Brzo se pokazalo da je Okti bio prilično razigran, pa je s uživanjem pristupio osmišljavanju trikova nužnih u snimanju Hitcha. Imao je i veoma izražen interes za triler i tako su se njih dvojica zdušno bacila na posao. Rezultat je zaista opravdao očekivanja i ulaganja, a najljepše je bilo što je dobrim dijelom bio plod igre i uzajamna uvažavanja snimatelja i redatelja. Tadić je ubrzo zbog obilja obveza malo zapustio bavljenje neprofesijskim filmom, ali nije nikada iz njega posve otišao. Član je i višegodišnji bivši predsjednik Autorskog studija — FFV, Zagreb, a svoje dane u Kinoklubu Zagreb rado i često spominje.

No, prvi je pravi filmski autorski rad Zorana Tadića bio dokumentarni film Seoske učiteljice, rađen na Zagrebačkoj televiziji, koji je za njegov opus važan ne samo stoga što je bio prvi nego i zato što je tada, slučajno, otkrio bogatstvo tema vezanih uz područje Dalmatinske zagore. Tako se Tadić spontano okrenuo socijalno-kritički intoniranoj dokumentaristici, snimio nekoliko zapaženih radova, od Zadnja pošta Donji Dolac (1971), Druge (1972), za koje dobiva Zlatnu medalju na festivalu u Beogradu 1973, kao i nagrade u Oberhausenu i Melbourneu, Pletenice (1974) za koje dobiva Srebrnu medalju u Beogradu, do Derneka (1975) i tako dalje. Godinama prije upoznao je u Kinoklubu Zagreb Vladimira Peteka i zbog nekih se razloga baš i nisu najbolje slagali. A kako to već u životu biva, ispalo je da neće moći sam birati ekipu za Seoske učiteljice i da će mu snimatelj biti upravo Petek. Na kraju su posao odradili veoma profesionalno i ostvarili suradnju na obostrano prihvatljiv način.
Iz televizijske ere možda ponajviše pamti seriju emisija naslovljenih Zapisi s putovanja, koju je radio bez scenarija.

Otišao bi tjedan dana ranije na neku lokaciju i gledao ljude, prepoznavao priče, čekao ekipu pa bi snimali i montirali, često se i sami pitajući što će na koncu ispasti. Ali, bilo je silno zanimljivo, nepredvidivo i dinamično, i taj mu se posao jako sviđao.

U većini je kratkometražnih filmova Tadić bio i scenarist ili koscenarist, u svim igranima koscenarist, kao i u igranom filmu Ante Peterlića Slučajni život (1969). Otac Tadija u studentskim mu je danima darovao pisaći stroj marke Remington, na kojem su nastajali njegovi članci, scenariji, knjige i na kojem i danas piše.

Režirao je i dvije epizode televizijske serije Nepokoreni grad, o partizanskim akcijama tijekom Drugog svjetskog rata u Zagrebu, a jedna se od njih bavila diverzijom zagrebačkih ilegalaca u Glavnoj pošti, pa se tako još jedan krug zatvorio: asistent snimatelja u filmu Ive Lukasa realiziranu u Kinoklubu Zagreb sad je režirao istu priču, kao redatelj TV Zagreb! Poslije se prihvatio i složene zadaće režiranja dječje serije Pazi se, Floki! Iskusni autori obično kažu da je s djecom ili sa životinjama najteže raditi, a Zoran se, hrabro, upustio u rad i s jednima i s drugima u istom djelu i opet opravdao i dokazao svoju strpljivost načinivši i djeci i starijima rado gledanu seriju.

Burnih sedamdesetih s Brankom Ivandom snima dokumentarac o studentskom štrajku 1971. Radilo se slično Zapisima s putovanja, jer brzina događanja nije ni omogućavala drukčiji pristup. Politika se jasno umiješala, materijal je uglavnom zaplijenjen, autori dugo ispitivani, sumnjičeni, stavljeni ’na led’, pa iako ne voli pretjerano isticati taj svoj ljudski i stvaralački martirij, ne može ni pobjeći od njega.

Na svoj prvi igrani film Ritam zločina (1981) čekao je dosta dugo i na kraju ga snimio u niskobudžetnoj produkciji Nenada Pate, TV Zagreb, prema scenariju Pavla Pavličića. Film je nagrađen na festivalu u Portu. Ponekad Tadić kaže da je, u glavi, snimio barem pet ili šest filmova prije Ritma zločina, no uvijek bi ga nešto spriječilo da to i doslovno napravi. Danas, kaže, više nema smisla ni misliti ni pričati o tome, da ih je snimio onda kad su mu se u glavi zaista vrtjeli, opus bi mu bio posve drukčiji, a sad više nema razloga za njihovu eventualnu realizaciju. Druga su vremena.

Snimio je još pet trilera, Treći ključ (1983), San o ruži (1986), Osuđeni (1987), Čovjek koji je volio sprovode (1989) i Orao (1989), uvijek s Pavličićem kao scenaristom, osim u posljednjem filmu, koji je radio s Dubravkom Jelačićem-Bužimskim, uvijek s Goranom Trbuljakom kao snimateljem, osim u Čovjeku..., gdje je snimatelj bio Dragan Ruljančić, najčešće s glavnim glumcem Fabijanom Šovagovićem, i epizodistima Tomislavom Gotovcem, Tomislavom Jelićem i Srećkom Jurdanom. Na primjedbe da uvijek radi s istima odgovara kako je jednostavno režiser odgovoran za sve, pa i za izbor ekipe, a on se ugodnije osjećao kad je radio s poznatim i provjerenim ljudima i kad se nije morao opterećivati kvalitetom njihova rada, jer je za svakoga znao što od njega može očekivati i bio je mirniji, barem u tim segmentima, pa se više mogao posvetiti rješavanju drugih problema.

Snimio je i film Treća žena (1997), koji je posveta Trećem čovjeku Carola Reeda. O tomu Tadić kaže, jednostavno, da je bit u poruci ili razmišljanju, kako biti svoj, a pripadati obitelji sebi sličnih. Ili, kako snimiti film koji će jasno biti neka vrsta replike već snimljena klasika, a izbjeći banalna ponavljanja, stvoriti izvorno djelo, prepoznatljivo i utemeljeno na drugome, a opet samosvojno i neponovljivo. To nas vodi do razgovora o njegovu edukativnu radu. Od 1991. predavač je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Odjelu filmske režije, a danas je i redovni profesor. Ili, već je godinama predavač i voditelj radionica na Ljetnoj školi medijske kulture u Trakošćanu. Kako prenijeti znanje, iskustvo, razmišljanja na studente ili polaznike Medijske škole, a ne ubiti im izvornost, vlastiti pristup, pravo autorstvo? Zoran Tadić ima jednostavan recept: on može naučiti svoje učenike tehnici i tehnologiji, prenijeti im svoja iskustva, ali oni uvijek moraju znati da su ljudi, autori svaki za sebe, i da njihova djela zaista moraju biti njihova.

Iskreno, prva nam je tema bio nogomet. Odmah s vrata pitam Zorana što je to bilo u onoj pripremnoj utakmici sa Španjolcima, a on sliježe ramenima. A, svašta se događa. Pa se obara na silnu razinu zlobe i jala među domaćim sportskim novinarima. Što je to što ih muči i zašto likuju nad svakim gafom, umjesto da se raduju i vesele dobrim vijestima? Zoran Tadić autor je neobične knjige Sto godina filma i nogometa, a i naš je susret priređen u jutarnjim satima jer navečer u stanu ima ekipu strastvenih gledatelja, staro društvo koje se međusobno razumije i voli skupa gledati tekmu na televiziji ili na stadionu. Uostalom, prostorija u kojoj razgovaramo (jer u njegovoj radnoj sobi vlada vječni organizirani kaos) neslužbeno se zove soba za gledanje nogometa, i na svoj je način malo svetište onoga što se, sasvim ozbiljno, naziva »Nogomet — više od igre!«. Doduše, Zoki je zaljubljenik one vrste nogometa kojim se i sam malo bavio, tzv. kvartovskog nogometa, koji su igrali dečki iz susjedstva, samo radi ljepote igre i slatkog zadovoljstva pobjede, u vrijeme kad je taj sport još bio narodni, kad se znalo govoriti da ga igraju gospoda, a gleda fukara, dok je danas sve više obrnuto, sve je više problema, novca i politike pa se gubi ljepota i zadovoljstvo igre. Teško je razumjeti da u mnogim gradskim timovima pa i u mnogim reprezentacijama više ne igraju domaćih dečki, nego Bog te pita s kog dijela svijeta dovučeni profesionalci. Pa ipak, Zoran Tadić i dalje je zaljubljenik i poznavalac nogometa i moram ga pitati tko će pobijediti na Mundijalu. »A čuj«, kaže, »ja sam navijač, što znači da nisam objektivan i realan. Reći ću Hrvatska, iako znam da nije ostvarivo. Pa je bolje da ne kažem ništa.« Žao mi je, majstore, prodano!

Još samo jedna tema. Mnogi misle da je bavljenje filmom u nas unosan, glamurozan i sjajan posao. Kakva su njegova iskustva? Ma ne, kaže, to je u nas baš skroman i samozatajan posao, na kojem se nećete obogatiti, na kojem nećete postati silno slavni, na kojem nema raskoši i blistavila. Ljudi koji to u nas rade, tvrdi Zoran Tadić, jesu »prokleto normalni ljudi?, i njegova su uvodna predavanja na Akademiji posvećena upravo toj temi, razbijanju krivih uvjerenja nekih studenata da su zakoračili na holivudske pločnike, a ne u panonsko blato, drukčije od sličnih samo po tomu što je kadrirano, montirano i ozvučeno.

Prošle se večeri vratio iz Fužina, rodnoga mjesta Kreše Golika. A Golik je bio prvi gledatelj Tadićevih Druga, jer se motao po susjednom studiju u vrijeme dok je film montiran, pa ga je Zoran pozvao da ga pogleda i pomogne riješiti onu tako čestu autorsku dilemu — je li gotovo i najbolje što se moglo, ili još na djelu treba raditi? Krešo je presudio i smirio ga. Zoran Tadić iz Fužina se vratio oduševljen i sretan. Bio je gost na nizu manifestacija, radionica i prezentacija kojima je obilježeno deset godina od Golikove smrti, i govorio o vrijednostima Krešina dokumentarca Od 3 do 22. Vidjeti s koliko odanosti to malo mjesto slavi velikoga sugrađanina i s koliko divljenja govori o njegovu radu ohrabrenje je za svakog autora, za svakog »prokleto normalnog čovjeka« koji se u ovoj zemlji bavi filmom. Zato posve razumijem sreću koja izbija iz oka Zorana Tadića dok se rastajemo, ja odlazeći u Čakovec, on vraćajući se, barem u mislima, u Fužine. Ma ne, reći će uz razorni osmijeh, ide on u Berlin, gledati nogomet. I uživati!

SADRŽAJ

ZAPIS