Hrvatska se kinematografija desetljećima,
sve od kasnih 1950-ih, opirala ideji da bi njezinoj legitimaciji,
i u vlastitoj kulturi i u svijetu, mogao pridonijeti eksperimentalni
film. Redovito se ’računalo’ gdje su sve i s kolikim uspjehom
prikazani igrani i dokumentarni, pa čak i animirani filmovi.
No, kada je riječ o eksperimentu te njegovu medijskom sljedniku
i srodniku, umjetničkom videu, rijetko se i spominjalo
da postoji, teško ga se primalo u filmsko društvo. Dotle
su hrvatski avangardisti potekli iz kinoklubova i videoumjetnici
odgojeni na umjetničkim akademijama s non-budget-radovima
obilazili svjetske filmske muzeje i umjetničke galerije,
često iznenađujući svoje domaćine izvornim i umjetnički
artikuliranim idejama.
Takva je atmosfera institucijske, a i kulturne, ignorancije
kod kuće vladala sve do sredine devedesetih godina. Prekinula
su je najprije dva događaja: Međunarodni festival novoga
filma i videa, pokrenut u Splitu 1996, te osnivanje Umjetničke
akademije u Splitu s odsjekom za dizajn (vizuanih komunikacija).
Postojanje festivala, koji je uz retrospektivne programe
avangarde i umjetničkog videa nudio presjek recentne svjetske
produkcije eksperimentalnog filma, videa i novih medija,
odrazilo se na i veliko zanimanje mladih za videostvaralaštvo,
a prvi rezultati prve generacije studenata UMAS-a mogli
su se vidjeti već potkraj 1990-ih. Uskoro je i Akademija
likovnih umjetnosti u Zagrebu otvorila katedru za animaciju
i nove medije. No, ključni elementi u milenijskom prevratu
bili su početak financiranja alternativnog filma iz fonda
Ministarstva kulture te razvoj digitalne tehnologije, koji
je velikom broju (i budućih) autora omogućila lakši pristup
mediju pokretnih slika.
 |
| Das Lied ist Aus, Ivan Faktor |
Hrvatski eksperimentalni film i video izabran za predstavljanje
u Beču zrcali novonastalu situaciju na početku novoga tisućljeća.
U povoljnijim uvjetima prostor su dobili i provjereni veterani
i posve mladi autori. Predvodeći prvu skupinu, Tomislav
Gotovac (aka Antonio Lauer), i ne samo kolažnim autobiografskim
sažecima kakav je jednominutni Tomislav Gotovac,
nastavlja svoja eksperimentalno-dokumentarna istraživanja
započeta početkom 1960-ih, sa snažnim obilježjima strukturalnoga
filma. Pridružuju mu se pioniri videoumjetnosti, Ivan Ladislav
Galeta (’meditacijama iz vrta’ Endart) i Dalibor
Martinis (video-elaboracijom akcije u javnom prostoru u Parken
Verboten), multimedijalac Ivan Faktor (njegov eksperimentalno-dokumentarni Das
Lied ist aus službeno je najbolji hrvatski kratki
film na Danima hrvatskog filma 2002!) i nešto mlađi
Zdravko Mustać (Sinaj), filmaš i videoartist
osebujna i semantički nabijena opusa, potekao iz ’splitske
škole’. Svih pet autora, unatoč različitom backgroundu i
medijskim ’razlikama’, pokazuju jake sklonosti konceptu
ili strukturalnoj matrici, koja u hrvatskom eksperimentalnom
filmu (i videu) ima višedesetljetnu tradiciju.
Drugi dio programa bitno je raznolikiji te odražava,
s jedne strane, tehnološki i likovno sofisticiraniji izraz
mlađih autora (primjerice, Re-located Vladislava
Kneževića i Umivaonik Davora Mezaka), ali prije
svega dotad nezabilježenu feminizaciju video-galerijskog
i kinoprostora. Neke su autorice pritom sklonije prostorno-vremenskim
analizama (Ana Hušman u Daily Progress, Lala Raščić
u 17
katova), dok druge, pa i brojnije, uranjaju u intimni
prostor (ženskog) subjekta (poetski Uterus, Marija
Prusina; plesni In the Whiteest Solitude Rade Šešić;
konceptualno Ukidanje jabuke Vlaste Žanić) ili traže
vlastito/žensko mjesto u fizičkom (performerski Restless Vlatke
Horvat) i/li društvenom prostoru (’doku-video’ Her 25802nd
Day Kristine Leko).
Nakon milenijskoga produkcijskog procvata i pomaka ka institucionalizaciji
eksperimenta i videa (kojemu će nedvojbeno pridonijeti još
jedan novi festival eksperimentalnoga filma — 25 FPS), događanja
u tom dijelu scene, osobito u području videa, daleko su življa
nego što ih može obuhvatiti ijedna, nužno ograničena, retrospektiva.
Dakako, i vrijeme će pokazati koliko će toga ostati za trajno
pohranjivanje u kulturnoj memoriji.