Zapis

Facebook HFS
53
2006
53/2006
Oko kina
Digitalno kino ili D-cinema

D-cinema je kino budućnosti. Oznaka D znači digital, a to u ovom slučaju poradzumijeva oštru sliku, vjernu reprodukciju boje i zvuka i odsutnost svakoga šuma (optičkog i auditivnog).
Još za prvoga televizijskog prijenosa u boji 1967. mnogi su proricali propast kinematografa, no ipak je velika oštra slika u kinematografu i masovno gledalište pomoglo da tako ne bude. Zatim se pojavila sljedeća, nešto veća opasnost, video, odnosno VHS-kasete. Kino, odnosno film, počeo se polagano seliti u kućne okvire. S pojavom DVD-a konkurencija je definitivno pobijedila. Slika je izvrsne kakvoće, oštra, reprodukcija boje i kontrasta također, a tonska reprodukcija vrlo je dojmljiva. Prema podacima za zemlje Europske unije godišnja zarada na DVD-u od 1,7 milijardi eura dvostruko je veća od novca koji se zaradi u kinoprikazivačkoj djelatnosti.

Logična je stoga reakcija filmskih studija i distributera, uključujući i kinematografe, da očito treba ponovno od prikazivanja filmova stvoriti spektakularni doživljaj. U tom pogledu postoji i određena ljutnja, jer se pojavljuju dodatni troškovi zbog nužna uvođenja nove projekcijske tehnike. Iz temelja se mijenja način proizvodnje filmova, obrade i reprodukcije. Dosadašnje analogne kamere i projektori zamijenjeni su digitalnim kamerama, serverima i projektorima. Pojam kao što je filmska vrpca i filmske kopije u tom kontekstu više ne postoji.

Kod digitalnog kina nije toliko važna rezolucija, što mnogi misle, nego u prvom redu stabilnost, stalnost slike. U slučaju kinoprojekcije izmjena 24 sličice u sekundi još lagano treperi, jedva zamjetno. Digitalna projekcija odvija se pri frekvenciji od 70 Hz, dakle 70 slika u sekundi, rezultat je homogena slika, potpuno oslobođena titranja. Digitalna slika posjeduje svjetloću i izraženu dubinu boje. Kod danas uobičajenih digitalnih projektora kao što su LCD ili DLP zapažamo nedostatak duboke crnine, a kod brzih pokreta neugodno ’bljeskanje’ osnovnih boja crvene, zelene, plave (učinak duge), dok digitalni D-cinema-projektori prikazuju koloristički vrlo stabilnu sliku. Pritom umjesto jednog DMD (digital mirror device) procesora ovdje tri komada više od tisuću malih rotirajućih ogledala (oko 5000 puta u sekundi) reflektiraju svjetlo na prednju stranu čipa i na ekran. Svaki DMD odgovoran je za jednu od osnovnih boja, pri čemu se postiže dubina boje od 15 bita. Prosječni današnji projektori danas ostvaruju do 8 bita. U skoroj budućnosti možda će biti riječi i o laserskim projektorima. Prvi prototipovi pokazuju izvrsne karakteristike, ali je cijena proizvodnje i težina još vrlo upitna. Stoga se oni rabe kao projektori u planetarijima za prikaz zvjezdanoga neba.

Ostaci kino - prošlosti

U idealnom slučaju, kad govorimo o digitalnom kinu, film se izvorno snima na digitalnoj kameri (slučaj G. Lucasa i njegove trilogije Ratovi zvijezda, koji je za tu svrhu rabio specijalnu digitalnu kameru Sony). Tada se bez ikakavih gubitaka skladišti slika, koja se na računalu naknadno obrađuje glede slike i zvuka, odnosno potrebnih specijalnih efekata. Ako se pak snima na filmu, potrebno je provesti digitalizaciju. Materijal se skenira, što pri prijelazu iz analogne u digitalnu tehniku može rezultirati manjim gubicima u kakvoći. Digitalne informacije toliko su točne koliko to dopušta izvorni materijal i skener. Sada se materijal može kopirati za svaki kinematograf ili dopremati kinematografu kabelskom ili satelitskom vezom. Prednost je u tome što se na taj način štedi, što se više na izrađuju brojne filmske kopije, zatim što sve kopije izgledaju isto, identične su kakvoće. Ogrebotine, prašina i slične popratne pojave, glede brojnih projekcija, više ne postoje.

Filmovi se kabelskom vezom ili satelitom šalju na server (SAD), ovdje se otključavaju i s najmanje 2K rezolucije projiciraju na ekran. U Europi, zbog još slabe propusnosti internetskih sustava, filmovi dolaze na mobilnim diskovima, što uključuje troškove transporta. Naime, dok DVD sadrži 720x576 piksela, D-cinema ima 2.048x1.546 piksela (2K), što je više nego peterostruko.

DCI (Digital Cinema Initiative), zajednički zaključak velikih holivudskih studija, zahtijeva rezoluciju od 4K (4000 točkica po retku). Time će se, po njihovu mišljenju, postići maksimum kakvoće. Tomu je još jedan razlog. Skorim uvođenjem HDTV, televizije visoke definicije, svatko će već kod kuće imati rezoluciju 2K, pa kino nužno treba ponuditi više.

Takva tehnika zahtijeva projektore takve konstrukcije koji će moći obraditi tu količinu podataka. Upravo je Frauenhofer Institut (autor ovog članka imao je mogućnost uvjeriti se u tu činjenicu) u Berlinu razvio prvi prototip 4K-projektora. Vrlo učinkovit način komprimiranja (Motion JPG2000) omogućava da se film šalje satelitom, kabelom ili internetom. Time se postiže ušteda oko kopiranja i skladištenja materijala od četiri do pet milijardi dolara.

Kako se digitalni podaci mogu izgubiti ili uništiti, uvedeni su posebni zaštitni mehanizmi, takozvani raid-sustavi (sustavi redudancije). Riječ je o tome da se slikovne i zvučne informacije višestruko memoriraju na različite diskove. Poseban je problem piratstvo. I tu se traže nove metode zaštite, Digital Rights Management (DRM) i Watermarking. Pojednostavnjeno, riječ je o tome da se zaključani podaci dekodiraju s pomoću posebnoga čipa prije projekcije.

U svijetu će prema predviđanjima do kraja 2006. biti oko 400 digitalnih kinematografa, i to u SAD oko 85, u Njemačkoj 45, u Norveškoj 80, u Kini 162, u Velikoj Britaniji 253, u Irskoj 515 (sva kina).

Istraživanja pokazuju da su gledatelji radi novoga savršenijeg filmskog doživljaja spremni platiti i skuplju, oko 15 posto, cijenu ulaznice.

Pregradnja projekcijskih uređaja i servera stoji kinoprikazivače po dvorani oko tristo tisuća eura (analogna oprema danas stoji desetak puta manje).

Postoji i alternativa. Konkretno, u Njemačkoj tvrtka Salzgeber& Co. Medien GmbH s partnerima iz Škotske, Nizozemske, Francuske, Španjolske, Slovačke i Austrije pokreće opremanje programskih kinematografa sa serverima iz Singapura i Panasonicovim 2K-projektorima. Taj pothvat financijski prate fondovi Europske Unije. Cilj je iz jednoga mjesta, centrale gdje se nalazi glavni server, uspostaviti mrežu s kinematografima. U početku, repertoarno će to biti dokumentarni filmovi, koji će se tjedan dana prikazivati u svim tako umreženim kinima. Prikazivači ne plaćaju opremu, nego financiraju projekt-film.
U Velikoj Britaniji sličnu inicijativu podupire državna lutrija. Planirano je da se do kraja ove godine digitalnom opremom opskrbi oko 250 kinematografa.

U Irskoj Digital Cinema Limited Ireland u cijeli projekt ulaže pedeset milijuna eura, s time da će se instalirati i satelitski sustav.
Svi ti i slični projekti ipak su primarno usmjereni na umjetnički, autorski i eksperimentalni film, i zato i dobivaju financijsku pomoć za opremanje digitalnom opremom. No postavlja se opravdano pitanje što će se u budućnosti dogoditi s multipleks dvoranama, koje su poglavito usmjerene prema komercijalnom filmu? Očito, moraju se pronaći načini i sredstva da se i oni opreme adekvatnom tehnikom, jer im inače prijeti zatvaranje.

Mnogi znaju reći da vrijednost filma ne ovisi o tehnici projekcije. Primarno ne, ali u konačnici ipak ovisi gledanost, pa i doživljaj pojedinoga filma. Zar nije onda začudno da su se upravo kinematografi koji prikazuju umjetnički film među prvima odlučili za D-cinema? Možda je to samo oblik borbe protiv velikih holivudskih hitova? Tko će pobijediti, pokazat će bliska budućnost.

SADRŽAJ

ZAPIS