Zapis

Iako je Danska danas u žarištu svjetskih kontroverzi pokrenutih objavljivanjem karikatura proroka Muhameda, koje su izazvale niz prosvjeda diljem svijeta, bez primjetnih, vidljivih odjeka dalekih, ali prijetećih zbivanja, svojom smirenom svakodnevicom, dočekala je predstavnike snimateljske profesije iz devetnaest europskih zemalja, kako bi im prirodnom gostoljubivošću i besprijekornom organizacijom, Danske asocijacije direktora fotografije, omogućila održavanje redovite godišnje skupštine. U ugodnu prostoru Danske filmske škole članovi Europske federacije filmskih snimatelja, koju čine predstavnici matičnih snimateljskih udruženja, razgovarali su nepuna dva dana prema opsežnu dnevnom redu.

Osnovne su namjere IMAGO-a zaštita i potpora najvišega mogućeg standarda u snimateljskoj profesiji, koja je kamen temeljac cjelokupne filmske industrije.
Kao i na prošlim skupštinama, najviše se razgovaralo o područjima koja su od posebna interesa za unapređenje položaja direktora fotografije. Riječ je o priznavanju direktora fotografije kao koautora filmskoga djela, ekstremno dugom radnom vremenu i autorskim ugovorima.

Zemlje zapadne Europe, s iznimkom Njemačke, uglavnom ne priznaju direktora fotografije (autora fotografije, kako predlažu predstavnici talijanske asocijacije) kao koautora filmskoga djela, što je izazvalo brojne aktivnosti koje su dovele do Prvog kongresa snimatelja o autorskom pravu, koji je održan u Španjolskoj Huelvi u studenom 2004. Tada su okupljeni direktori fotografije tražili da ih se prizna kao punopravne koautore filmskih i audio-vizualnih umjetničkih djela te uspostavljanje i provođenje odredbi kojima bi se jamčila zaštita njihovih prava i koje bi im omogućile sudjelovanje u podjeli vrijednosti stečenih tim radom.

Snimatelj je u vrlo nezavidnu položaju. On snosi punu odgovornost za održavanje plana snimanja neovisno o problemima i poteškoćama koje se pojavljuju u produkciji filma. Istodobno mora se brinuti o tome da se održi visoka razina posla za koji je unajmljen i na koji je on, što nije posve nevažno, sigurno ponosan. Istodobno, on je na čelu snimateljske ekipe, a ta je činjenica iznimno važna za međuljudske odnose, na koje on nedvojbeno najviše utječe.
O radnim uvjetima u proizvodnji filma i autorskim pravima snimatelja razgovaralo se i na sastanku u Lodzu, održanu u sklopu prošlogodišnjega filmskog festivala Cameraimage. U okviru prve teme izneseni su neki primjeri lošeg odnosa, povezani ne samo s dugih radnim terminom nego i s pomanjkanjem poštovanja prema samim snimateljima. Tomu pripadaju, u više država zabilježeni, primjeri smanjenja broja profesionalnih djelatnika u snimateljskim ekipama te sve slabiji uvjeti za kvalitetan i profesionalan rad snimatelja na filmskim projektima. Takvo je stanje sve više uobičajeno u velikom broju zemalja.

Zaključak je da ne postoje opće prihvaćeni standardi i propisani normativi, nego vidljive razlike od države do države, od kontinenta do kontinenta. Pozitivna iskustva u tom pogledu iznio je jedino Robert Alazraki, AFC, predstavnik snimatelja Francuske. On je ustvrdio da je, unatoč gubitku nekih prava, stanje u Francuskoj prilično dobro. Na veliko čuđenje prisutnih, naveden je primjer Njemačke u kojoj je u posljednjih pet godina zabilježen velik pad standarda u snimateljskom radu. Kay Gauditz, BVK iznosi primjer njemačkih producenata koji produciraju velik broj televizijskih filmova u odnosu na malen broj igranih kinofilmova. U takvu se ozračju direktori fotografije nalaze pod izravnim pritiskom producenata da kao svoje asistente ne upošljavaju profesionalce, nego da tu poziciju popunjavaju vježbenicima. U takvim se okolnostima stalno događaju katastrofalne pogreške. No, čak se ni gubitak snimljena materijala u takvim slučajevima ne čini dovoljnim razlogom da producenti ponovno razmisle i uposle profesionalce na tom i ostalim snimateljskim poslovima.

Njemačka snimateljica Sybille Grunze iznijela je zabrinjavajuću činjenicu: opasno su narušeni socijalni život i socijalni odnosi filmskih djelatnika uopće. U snimateljskom je poslu sve više samaca, neproporcionalno više nego u drugim profesijama. Zbog čega je tako?

O. Miletić na snimanju filma E pur si muove, 1963.

Kada su u pitanju Sjedinjene Američke Države, ASC postupa nešto diplomatičnije. Kees Van Oostrum, ASC, navodi primjer tragično preminula asistenta snimatelja Brenta Herschmana, koji je poginuo u prometnoj nesreći kada je zaspao za volanom dok se vraćao kući s naporna snimanja. Nakon njegove pogibije »stvari su se nešto malo poboljšale, ali ne dovoljno«. ASC je mišljenja da bi konkretne korake trebala pokrenuti udruženja snimatelja, jer su jedina u mogućnosti u potpunosti raspraviti činjenice i pokrenuti konkretne korake. Van Ostrum smatra kako je možda trenutak da se rješenje počne tražiti u redovima odvjetnika, a navodi primjer iz vlastita iskustva, kada je pao s platforme na setu i pokrenuo tužbu protiv studija. »Nedugo nakon pokretanja tužbe set je bio preplavljen upozorenjima o mogućoj opasnosti od pada.«

Predstavnik IMAGO-a, Tony Costa, situaciju je ocijenio veoma teškom. Problem je prerastao okvire pojedinih država, prešao je na globalnu razinu i ni jedna država ne može iznaći i primijeniti rješenje sama za sebe. Razlog je tomu što bi se oni koji to učine bez sporazuma svih ostalih mogli naći bez posla, jer ne bi bili u mogućnosti ponuditi niže, nesigurnije uvjete rada. Određena razina solidarnosti jedini je način da se taj problem riješi. Stvoren je dojam, koji polako prelazi u pravilo, da su ljudi u filmskom poslu izgubili osjećaj za zajedništvo, da se danas svi povode za osobnim interesima i prema tome i nastupaju na tržištu kao pojedinci. To se mora i može pobijediti ako se filmski djelatnici solidariziraju i stvore skupinu. Tony Costa dodatno je pojasnio zašto se IMAGO odlučio umiješati u probleme koje bi trebali rješavati sindikati i udruge: »...ta su tijela podbacila upravo zato što solidarnost nije ni postojala«. Strah od gubitka posla, strah od propuštanja angažmana, razlozi su koji su prisilili profesionalce da prihvate rad bez utvrđenih pravila. Tony Costa naglašava: »Jedini način da se pobjedi strah jest da se svi udružimo«.

Raspravu o autorskim pravima u nastavku sastanka otvorilo je izlaganje Josta Vacanoa, BVK ASC, koji je još prije petnaest godina u Njemačkoj i u drugim zemljama pokrenuo pitanje o pravu snimatelja na autorstvo u projektima na kojima rade. Pojasnio je što se do sada u tom području dogodilo u Njemačkoj, gdje snimatelji dobivaju određeni postotak od poreza na medije i uređaje za snimanje. Osim toga, cijeli problem nije se bitno približio konkretnom rješenju, zakonu koji bi problem regulirao na najvišoj razini.
Na primjeru Francuske uočeno je da postoji mnogo nerazumijevanja oko teme priznanja autorstva. AFC je čak izdala Image Charter (!??!), što je velik korak ka definiranju prava i odgovornosti direktora fotografije. No među francuskim snimateljima postoji duboka podjela. Jedni se snažno zalažu za obranu prava na autorstvo, dok se druga grupacija tomu protivi. Da stanje u Francuskoj bude još gore, redatelji ne iskazuju volju za poštovanjem želja snimatelja. Svi ti problemi sjedinjeni čine gotovo nepremostivu prepreku donošenju novoga zakona, koji bi bio skloniji ideji dopuštanja autorstva snimateljima.
Posve je suprotan primjer Bugarske, u kojoj se slični problemi ne pojavljuju zato što se snimatelji po zakonu smatraju autorima. To je slučaj i u mnogim drugim zemljama istočne Europe, ali se tu pitanje postavlja ponešto drukčije. Nije problem postojanje zakona, nego njegova dosljedna primjena kako bi se dala potpora ostalim snimateljima unutar Europske Unije.
Michael Neubauer, voditelj BVK-a, otvorio je i zatvorio raspravu. Na otvaranju je ponudio strategiju kojom bi se trebalo suočiti s problemima i koja bi pomogla u njihovu rješavanju. Nakon žive i uspješne rasprave donesen je završni tekst deklaracije.

Deklaracija

Dana 30. XI 2005. Međunarodna konferencija snimatelja na Filmskom festivalu Cameraimage, Lödz, Poljska sastavila je ovu deklaraciju, koja bi trebala biti dostavljena mjerodavnim državnim ustanovama, strukovnim i sindikalnim organizacijama, producentskim kompanijama te svim međunarodnim grupama i profesionalnim udrugama.
— Uvjeti pod kojima se radi na nebrojenim filmskim i televizijskim projektima širom svijeta pogoršalo su se do te mjere da su dosegnuli kritičnu točku na kojoj je neupitna potreba hitne i neodgodive reakcije.
— Osuđujemo nepotrebno duge termine snimanja i nesigurne, opasne lokacije snimanja. Taj način dovođenja u opasnost zdravlja i života profesionalnih djelatnika često je u izravnom sukobu s postojećim zakonima.
— Zahtijevamo potporu međunarodne filmske i televizijske industrije te raznih državnih tijela kako bi se iznašao izlaz iz trenutne situacije.
— Očekujemo od uglednih filmskih organizacija da potaknu mjerodavne ustanove da stanu na kraj toj praksi iskorištavanja trenutnoga stanja i da se uvedu kvalitetni standardi uvjeta rada.

Standardizacija digitalne kinematografije

Kao jedna od točaka dnevnog reda koja je pobudila zanimanje i raspravu bila je prezentacija Kommera Kleijna, SBC, koji je predstavio prijedloge standardizacije digitalne kinematografije. Kako je ta tematika izrazito stručnog karaktera, svakoj asocijaciji ostavljen je vremenski rok od dva tjedna da svoje mišljenje iznese naknadno, kako bi se razmotrile tehničke pretpostavke digitalne kinematografije koju Kommer Kleijn, SBC, u ime IMAGO-a, predstavlja na skupu IDIFF u Los Angelesu. Ovdje se daje šire obrazloženje toga prijedloga.

Prijedlozi IMAGO-a na IDIFF-u (International Digital Film Forum Međunarodni forum digitalnoga filma)

Europsko udruženje snimatelja — IMAGO — pokazalo je veliko zanimanje za članstvo u EDCF-u (European Digital Cinema Forum — Europski forum digitalne kinematografije), i tako postaje punopravnim članom 2004. godine. EDCF, European Digital Cinema Forum (Europski forum digitalne kinematografije), http://www.edcf.net, osnovale su prije tri godine tri europske institucije (SFI, DFI, BKSTS) kako bi se na jednom mjestu objedinila i bolje koordinirala pitanja vezana za e-cinema i d-cinema na razini Europe. Sastoji se od tri modula, komercijalni, tehnički i sadržajni. Svaki se pojedini modul nadalje dijeli u nekoliko tematskih radnih skupina. Kompletan se opseg posla i popis postignutih rezultata zajedno s trenutnim razvojem aktivnosti može pronaći na internetskoj stranici EDCF-a. Trenutno je glavna zadaća tehničkog modula pronalaženje budućega standardiziranog digital cinema distribution master (DCDM), drugim riječima zadaća je pronaći nov oblik digitalnih filmskih kopija, koje se dostavljaju distributerima za prikazivanje u kinima.

Zbog pojave novih tehnologija u kinematografiji snimanje i prikazivanje materijala u filmskoj industriji u budućnosti će se znatno promijeniti. Kako ih taj proces ne bi zaobišao, europski snimatelji zainteresirani su ne samo za očuvanje kvalitete razine reprodukcije snimljena materijala, nego i za nalaženje standardnoga formata na kojemu bi se radilo. Na taj bi se način lakše zaštitio sam rad snimatelja, a time i kvaliteta materijala za prikazivanje publici.
Kommer Kleijn, SBC, predstavnik IMAGO-a pri EDCF-T, predstavio je tri prijedloga s temom budućega standarda digitalne kinematografije (na polju distribucije i eksploatacije) na sastanku EDCF-T-a u Cannesu održanu 4. veljače 2005. Tom su prigodom sva tri prijedloga prihvaćena. Taj korak usmjerio je te prijedloge uvrštenju u prijedlog EDCF-T-a, koji će biti upućen komisiji SMPTE DC28.

Ukratko, izneseni su ovi prijedlozi:

• Otvorena mogućnost većeg broja frameova (kvadrata). I dalje će ostati 24 kvadrata kao moguća opcija, no otvara se mogućnost snimanja i projiciranja brzina od 48, 50 i 60 kvadrata u sekundi.
• Broj kvadrata mora biti kompatibilan s postojećim materijalom. 8, 12, 15, 18, 20, 22, 24, 26, 30 kvadrata u sekundi.
• Odrediti na koji način omogućiti distribuciju digitalnih kopija na kojima se nalazi materijal snimljen u stereoskopiji. Kako će se stereoskopski materijal ionako nastaviti koristiti s vremena na vrijeme, postavimo standard u vezi s njima tako da stereoskopske instalacije postanu međusobno kompatibilne.

Prijedlog na sugestije IMAGO-a nakon objave specifikacija DCI-a, veljača 2006.

Prijedlog o podupiranju modela 60 kvadrata u sekundi

Iako je već i model od 48 kvadrata u sekundi pokazao izvrsne karakteristike, izražavamo bojazan da bi se potencijalno mogla načiniti šteta na materijalu snimljenom na 48 kvadrata u sekundi kada bi se isti prebacivao na video za potrebe televizijskog i privatnog prikazivanja, a nakon što bi taj materijal prošao ciklus kinodistribucije. Model 60 kvadrata u sekundi pokazao bi još veću razinu kvalitete nego spomenuti model 48 kvadrata u sekundi, mnogo bi bolje podnio prebacivanje na video za potrebe televizijske i privatne distribucije, a dodatno bi zahtijevao samo 25 posto više kapaciteta. Ne preporučamo da se forsira isključivo model 60 kvadrata u sekundi, naš je prijedlog da se model 60 kvadrata u sekundi stavi kao opcija koja stoji na raspolaganju filmskim djelatnicima i studijima.

Još je jedan razlog zašto podupiremo model 60 kvadrata u sekundi, naime taj je model već općeprihvaćen u svakodnevnom prometu filmske industrije. Kako već postoji velika količina materijala snimljena u modelu 60 kvadrata u sekundi, a svaki se dan proizvodi dodatna količina, moglo bi doći do nepremostivih poteškoća ako se taj model ne uzme u razmatranje kod novog standarda. Dodatni je element činjenica da je model 48 kvadrata u sekundi još jedan dodatni element sustava filmske proizvodnje, u kojem ih ionako ima već previše. Radije bismo se odlučili za rješenje smanjenja različitih modela imajući na umu činjenicu da se konverzijom različitih modela nanosi nenadoknadiva šteta snimljenu materijalu. U filmskoj se industriji već moramo nositi s modelima 24, 25, 30, 50 i 60 kvadrata u sekundi, nemojmo tomu dodavati još jedan.

Prijedlog za održanje pune rezolucije, čak i pri visokim vrijednostima kvadrata u sekundi

Čak ako se u dogledno vrijeme i dogodi da tehnologija i ekonomika nalažu smanjenje kapaciteta, ne podupiremo zamisao pri kojoj bi budući standard nametao takva ograničenja. To bi nužno dovelo do raslojavanja standarda čim bi se dopustila veća rezolucija. Takav tok stvari smatramo neželjenim. Naša je preporuka da bi budući standard trebao pokazati put razvoja za budućnost.

Prijedlog za dopuštenje promjene modela vrijednosti kvadrata u sekundi za vrijeme prikazivanja.

Takvim bi se načinom došlo do bolje iskorištenosti modela visokih vrijednosti kvadrata u sekundi (ograničavajući ih na birane sekvencije unutar sama filma). S vremenom bi potreba za promjenom modela vrijednosti kvadrata u sekundi nestala u potpunosti, jer bi uporaba visokih vrijednosti postala isplativija pa bi se cijeli filmovi mogli projicirati na tim vrijednostima uz isplative troškove.

Prijedlog za nastavak podržavanja ostalih modela vrijednosti kvadrata u sekundi (8, 12, 16, 18, 20, 22, 30)

Savjetujemo SMPTE da se ta mogućnost uvede kao opcija. Ta bi činjenica bila iznimno laka za praktičnu primjenu i činila bi praktičnu prednost DC opreme za projiciranje u odnosu na filmsku projekcijsku opremu. Dodatna prednost očitovala bi se u tome što bi se materijal izvorno snimljen za potrebe televizijske distribucije (rađen na modelima od 25, 50 i 60 kvadrata u sekundi) mogli uz minimalna oštećenja distribuirati u kinima.

Prijedlog za uvođenje standarada prikazivanja stereoskopskih 3D materijala

kako bi se unaprijed izbjegla raslojavanja u tom segmentu. (Nedavno smo doznali da se radna skupina SMPTE počela baviti tim problemom, što smatramo izvrsnim razvojem događanja.)
Neka pitanja o kojima se govorilo na godišnjoj skupštini IMAGO-a ostala su otvorena, jer se osjetio znatan nedostatak stučnosti, koji proizlazi iz složene pravne problematike (snimatelj kao koautor filmskog djela) ili konkretne tehnološke (digitalna kinematografija). Dio pravne problematike preuzela je pravna savjetnica IMAGO-a, inače doktorica pravnih znanosti Christine Bush iz Španjolske. Kako je Zakonom o autorskom i srodninim pravima u Hrvatskoj autor fotografije priznat kao koautor filmskoga djela, prijevod navedenoga zakona predan je našim kolegama na razini IMAGO-a, kako bi im svojim rješenjima pomogao u nastojanjima da uspiju u svom pravnom priznanju.

Dokumente navedene u tekstu
s engleskog je preveo Emil Mišković