U protekla dva desetljeća iranski je film
dobio važnost prve globalno raširene iranske umjetnosti.
Poticaj za to kretanje i srodna pitanja o iranskom kulturalnom
modernitetu i filmskoj kulturi omogućili su autorski filmovi
(na primjer, Bahrama Beizaija, Daryusha Mehrjuija, Abbasa
Kiarostamija, Bahmana Farmanare, Rakhshan Bani-Etemad,
Mohsena Makhmalbafa, Amira Naderija i Sohraba Shahida Salesa)
otkriveni izvan Irana, isprva na europskim i sjevernoameričkim
festivalima, ali je ubrzo proces upoznavanja iranskog filma,
od njegova procvata sredinom 1960-ih do danas, zahvatio
i širu međunarodnu filmsku, akademsku i kulturnu scenu.
Poznati nam filmovi, tek su mali dio raznolikog filmskog
i kreativnog prostora u Iranu, pa većina rasprava o iranskom
filmu i dalje koleba između predrasuda o selektivnoj reprezentaciji
nacionalnih kinematografija s filmovima nekolicine festivalskih
miljenika ili nagrađivanim filmovima kao lokalno nebitnima.
S preusmjeravanjem pozornosti na taj istodobno novi i drevni
prostor nužno su povezane ideološke fantazije s jedne strane,
a izolacionizam i nepristanak na pozapadnjačenje s druge.
 |
Subverzivne
strategije iranskog filma, neodvojive od njegove »vizualne
poezije«, sagledavaju se i u kontekstu fenomena državne
cenzure nakon islamske revolucije 1980-ih i 1990-ih, koja
je osobito radikalno utjecala na reprezentaciju žene u
suvremenim filmovima, a time rječito reprezentirajući šire
društvenu patologiju moći. Iranski su film, u razdoblju
pedesetgodišnjeg burnog političkog i kulturnog okruženja,
stvorile tri generacije filmaša, uključujući egzilante,
a značaj njegovog utjecaja je i u tome što je jedini dostupni
uvid u cjelovitost iranske kulture u književnom, poetskom,
vizualnom i izvedbenom pogledu. Nastao u živoj interakciji
sa svojim kulturnim i povijesnim okruženjem, prožet domaćom
modernističkom poezijom i prozom, koji su definirali uvjete
estetskog, društvenog i političkog angažmana, ukazuje kako
se križaju orijentacije u tom raznolikom kulturalnom aparatu,
iako su njegove organske poveznice u velikoj mjeri nepoznate
za gledatelje izvan Irana.
Vrijedno nastojanje organizatora ciklusa — Iranskog kulturnog
centra, Hrvatskog filmskog saveza i Ženske infoteke da
se očekivana predodžba o iranskom filmu dopuni složenom
problematikom raslojavanja u filmskoj praksi, pružilo je
ponešto izravniji pogled na iransku kinematografiju. Najavljen
kao ciklus ženskih filmova, izdanak je tradicije ženske
subjektivnosti koju je započela modernistička pjesnikinja
i redateljica Foroukh Farrokhzad, nastavila Rakhshan Bani-Etemad,
a može se pratiti do novijih filmova Samire Malkhmalbaf.
Ciklus je obuhvatio tri dugometražna i dva srednjemetražna
filma iz perspektive redateljica Leile Mirhadi (filmovi Majka,
2000. i Pendar, 2003.), Ensiyeh Shah Hosseini (Požuri, prošlo
je; 2001.), Ferial Begzad (Kokoš s krijestom, 1990.)
i Pouran Derakhsandeh (Svijeća na vjetru, 2004.)
te film uspješnog Behrouza Afkhamija (Kukuta,
2000.), čiji je scenarij napisala Minoo Farshchi.
 |
| Ensiyeh Shah Hosseini i Pouran Derakhsandeh
u Zagrebu |
U sklopu filmova, na okruglom stolu s redateljicama Pouran
Derakhsandeh, Ferial Begzad i Ensiyeh Shah Hosseini, koji
je izazvao veliko zanimanje kulturne javnosti, uspjela
su se samo načeti neka praktična pitanja o iranskoj kinematografiji
danas, filmskoj proizvodnji, cijeni i količini snimljenih
filmova, udjelu redateljica u ukupnom broju filmova, cijeni
ulaznica, sastavu publike, omjeru stranog i domaćeg filma,
odnosu prema američkom filmu, crnom tržištu filmova, cenzuri
i autocenzuri, načinu na koji filmaši uobičajeno dolaze
do filma, vladinim potporama, domaćem stajalištu prema
međunarodno uspješnim filmovima, radu s glumcima ili naturščicima,
utjecaju drugih umjetnosti te stranog i domaćeg filma.
Rečeno je da od stotinjak filmova godišnje, četiri ili
pet snimaju žene, a da od ukupno dvjestotinjak iranskih
filmaša, desetak posto čine redateljice. Poslije islamske
revolucije je upravo neprikazivanje stranih filmova osiguralo
publiku za domaći film.
U Iranu je američki film jednostavno
preskup, a to dopunjava činjenica da domaći film samim
time što je snimljen za samo oko 150 000$ vraća uloženi
novac. Od žanrova su najpopularnije komercijalne melodrame,
ljubavne priče, krimići i komedije, a film je najpristupačnija,
jeftina, obiteljska zabava. Producenti žele filmovima privući
mlade, što nije neobično ako znamo da je iranski film,
iako potpomognut državnim sredstvima, u rukama privatnika,
a da je 65% stanovništva ispod 25 godina.
Spomenuta su trajna
tematska i estetska obilježja u kojima se prepoznaju srodnosti
s karakteristikama talijanskog neorealizma, poput izrazite
društvene svijesti i zanimanja za sam život i ljudskost,
za jednostavne priče o običnim ljudima s neprofesionalcima
i djecom, miješanje sentimentalnosti i ironije, stvarnosti
i mašte, fantastike povezane s mitologizacijom prostora
i dokumentarizma te sklonosti globalnim metaforama.