U narodu se kaže da kad lisica u selo dođe, mora da je bijesna. Tako mi je nekako izgledao naš dolazak u Beli Manastir jer Baranja se najbolje pozna po bogatoj blagodati zadovoljavanja primarnih prehrambenih potreba, trpanju toplih čvaraka, kulena i ostalih slasnih sušenih mesnih komadića u ograničen kapacitet utrobe.
Baranja je puno više od same svevišnje gastronomske ponude iako se tome uvijek svi najviše vesele. Jer kad je naroda, nek ima da se pije i da se jede. Ovog puta se nitko nije žalio oko hrane jer su se svi nadali da će napuniti svoje trbuščiće čobancem ili fišem, što po dolasku nisu uspjeli, ali je goste belomanastirski ledeni vjetar natjerao da požure u ponovno oživljeno kino koje nažalost zbog nezainteresiranosti domaćeg stanovništva nije moglo opstati.
Većina gostiju ove 54. revije filmskog stvaralaštva, po prvi put udiše belomanastirski zrak, a samo otvorenje je prošlo u klasičnom „odraslom“ revijalnom tonu uz vizure baranjskog krajolika i zavičajne nostalgije. Za koje je zaslužan baranjski poeta Branko Krušić, rođen u Čemincu, ali od ranog djetinjstva živi u Belom Manastiru. Jedan od članova Foto-kino kluba Baranja-film koji nas je dočekao s predsjednikom kluba Deže Kučerom.
Ove godine uveden je jedan revijski novitete, analiza filmova nakon projekcije. Što mi se učinilo na prvu dosta neprihvaćenim s obzirom na činjenicu da su naravno svi ogladnjeli od hladnoće i čekali najavljeni među projekcijski domjenak.
Predsjednik Damir Čučić u svojoj ulozi moderatora, nakon prvog projekcijskog slota, pozvao je svoja tri mušketira na čašicu filmske diskusije, redatelja Borisa Poljaka, redatelja Simona Bogojevića Naratha i montažera Slavena Zečevića. Ponukani tematskom ujednačenosti odgledanih filmova koji su obilježeni nekom vrstom osobnih ispovijesti o problemima mladenačkih ljubavi, ovogodišnji žiri trio se složio da su godinama znatno odmakli od tog stadija da bi se poistovjetili s temom gotovo svih filmova što su se našli u ovom slotu, ali također i da nakon prvih osobnih dojmova mogu krenuti u kreiranje objektivnijeg.
U iskazivanju vlastitih misli došli su i do tog pitanja: što bi značilo ako bi svi snimi film o ispovijesti vlastitih ljubavnih patnji s obzirom na tehnološki razvitak. Nakon zamjećivanja mladenačkih trendova u filmskom amaterskom i profesionalnom stvaralaštvu, prešli smo na sljedeću aktivnost za koju bi iskoristila Brankov stih „…debele slanine bokaš, odmah krumpir bolje kopaš…“.
U drugoj rundi filmskih analiza, članovi žirija su se zagrijali i postali britkiji. Pogotovo kad je započela polemika oko dvojakih mišljenja koja je granica između amaterskog i profesionalnog filma što je i obilježio ovaj vikend udruga članica.
Dunja Pantić