Poljski, a svjetski poznati filmski redatelj Krzysztof Kieślowski (27. lipnja 1941.-13. ožujka 1996.) je kao i mnogi umjetnici prije i poslije njega tek nakon smrti, prije dvadeset i pet godina, stekao globalni status, možda i zato što mu je karijera završila naglo, dok je bila u punom usponu. Bio je jedan od najvećih redatelja modernog doba i ostavio veliku zaostavštinu od koje mladi umjetnici zaista mogu učiti. Karijeru je započeo dokumentarnim, a 1975., u trideset i četvrtoj, napravio svoj prvijenac u dugometražnom igranom filmu. Bavio se političkim dimenzijama unutar nematerijalnih i mističnih koncepata te istraživanjem metafizičkih, slučajnih misterija i paradoksa svemira. Nije vjerovao da se unutrašnja tajnovitost ljudske prirode može prikladno prikazati na filmskoj traci, a možda ga je najpoznatije i najslavnije djelo, triptih Tri boje (za koji je nominiran za Oscare kao najbolji redatelj i scenarista), koje nastaju u manje od deset mjeseci, pa je u jednom trenutku sva tri filma istovremeno pisao, snimao i montirao, posve iscrpilo, i stvaralački i tjelesno, tako da je najavio odlazak u penziju, iako je imao potrebu stvoriti još jednu trilogiju, na konceptima Danteove Božanstvene komedije. Umro je za vrijeme otvorene operacije srca u 54. godini.
Među posebno zapaženim djelima je Dekalog (1988), desetomjesečni ciklus kratkih, jednosatnih filmova snimljenih za poljsku televiziju koji se smatra njegovim prvim remek-djelom, a deset je priča temeljeno na biblijskih deset zapovjedi. Lajtmotiv je tihi, bezimeni lik, možda metafora Isusa. Dvije je od tih priča proširio na dugometražne filmove, Kratki film o ubijanju i Kratki film o ljubavi. Film je također istraživanje mentalnog stanja poljskog društva, dok je Dvostruki život Veronike (1991) koncipiran kao priča o dvije žene (obje tumači Irena Jakob), odrasle u različitim okolnostima i s tajanstvenom vezom, pa se stalno pitamo koliko su to identične osobe. Veronika je pjevačica slabog srca, a Veronik poljska učiteljica, Veronika umire od srčanog udara sredinom recitala nakon što je svoju drugu polovinu nakratko vidjela na trgu u Krakovu, a nesvjesna Veronikinog postojanja, Veronik je ipak pogođena dubokim osjećajem gubitka, izolacije i tuge nakon što njezina druga polovica ode. Senzualna, očaravajuća i duboko apsorbirajuća autorova preokupacija bespoštednom i zagonetnom međusobnom povezanošću ljudskog postojanja. Tri boje: plava, bijela i crvena (1993 - 1994) bavi se temom boja francuske zastave, slobode, jednakosti i bratstva, a za svaki je koristio različite ženske protagonistice i tri različita kinematografa da filmovima daju karakterističan izgled. U Plavoj je žena suočena s komadićima tragične prošlosti, a životna snaga joj ne omogućava da izvrši samoubojstvo, Bijela, koju kritičari smatraju najslabijim dijelom trilogije, propituje jednakosti odnosno njeno nepostojane, kroz cinično i surovo ispitivanje braka, moći i nejednakosti bogatstva, a Crvena je opisana kao bratstvo neznanaca, ključna crta i krajnja povezujuća linija opsesije u njegovim djelima. Neki misle da je to samokritika autorove vlastite sebičnosti.
U subotu, 13. studenoga, povodom osamdesete godišnjice rođenja i dvadeset i pete godišnjice smrti, u Dokukinu KIC-a na programu su Curicculum vitae (1975), 29 minuta, inovativan spoj dokumentarca i fikcije, S gledišta noćnog čuvara (1977), 15 minuta, s protagonistom koji je član građanske milicije, neugodna, primitivna osoba fašističkog mentaliteta, satirička metafora režimskog autoriteta, koji je dobio sjajne kritike i osvojio brojne nagrade, pa filozofsko-konceptualni Sedam žena različite dobi (1978), 15 minuta, Postaja (1980), 13 minuta i Govoreće glave (1980), 14 minuta, a u nedjelju publika može vidjeti Iz grada Łódźa (1969), 17 minuta, Bio sam vojnik (1970), 16 minuta, Tvornica (1970), 17 minuta, Refren (1972), 10 minuta, Zidar (1973), 16 minuta te Bolnica (1976), 20 minuta. Filmovi će biti prikazani s engleskim titlovima.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com