Republika Azerbajdžan (ili –bejdžan, kako je neki zovu) nam je tako daleka i malo poznata da nismo sigurni čak ni u njeno ispravno napisano ili izgovoreno ime, samo znamo da je na južnom Kavkazu, da oko polovine teritorija zauzimaju planine te ima izlaz na Kaspijsko jezero (ili more, još jedna dilema!), na sjeveru graniči s Rusijom, na zapadu s Gruzijom i Armenijom, a na jugu s Iranom. Većina stanovnika, kojih je nešto više od devet milijuna, govori azerskim jezikom, koji je dio turkijske jezične skupine (čiji je glavni predstavnik turski), a najzastupljenija je religija šijitski islam.
Prvi tragovi ljudskih naselja su iz mlađeg kamenog doba, a početkom prvog milenija je na jugu osnovana država Manejaca, koju su osvajali Medijsko te Ahmenidsko, odnosno Perzijsko carstvo, pa Aleksandar Makedonski i Parti. Od 226. godine počinje se nazivati Aderbajganom ili Azerbajdžanom, da bi od 1920. bila sastavni dio Sovjetskog saveza, a od 1991. nezavisna država Azerbajdžan.
Jedan od oblika boljeg upoznavanja svakako je i program koji se ovaj tjedan pod nazivom Suvremeni azerbajdžanski film prikazuje u kinu Tuškanac, a realiziran je u suradnji s Veleposlanstvom Republike Azerbajdžan u Republici Hrvatskoj, Hrvatsko-azerbajdžanskim društvom prijateljstva odnosno zahvaljujući svesrdnoj potpori Hrvatsko-azerbajdžanskog gospodarskog i kulturnog centra Caspi.
Tako je publika od ponedjeljka, 8. do srijede, 10. studenog mogla vidjeli izbor devet kratkih i dugometražnih recentnih azerbajdžanskih filmova koji su nastali u razdoblju od 2014. do 2020. godine. Program je u ponedjeljak u 19 sati započeo prikazivanjem dugometražne drame Nabat redatelja Elchina Musaoglua iz 2013. godine, svojevremenog azerbajdžanskog kandidata za Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja, o osamljenom bračnom paru koji živi od prodaje mlijeka njihove jedine krave kojeg Nabat svakih nekoliko dana nosi u udaljeno selo. Poslije smrti muža i s nadirućom ratnom opasnošću Nabat ostaje sama u selu, paleći svake noći svjetla u raznim kućama ne bi li zavarala neprijateljske snage. Društvo joj pravi siva vučica, koja ima mlade. Nabat umire u snježnoj oluji, nakon što je sačuvala selo.
Na programu su i dugometražni Voćnjak nara (Ilgar Najaf, 2017), Od smrti do smrti (Hilal Baydarov, 2020), nagrađivana drama Kraj sezone (Elmar Imanov, 2017), obiteljska drama Niz rijeku (Asif Rustemov, 2014) te kratkometražni Posljednji (Sergej Pikalov, 2014), Pas koji pije morsku vodu (Murad Abiyev, 2017), Sol, papar po želji (Teymur Hajiyev, 201) i Jedan na jedan (Ismail Safarali).
Od četvrtka do nedjelje traje retrospektiva američkog scenarista, producenta i redatelja Darrena Aronofskog, rođenog 1969. U New Yorku, koji je studirao film i socijalnu antropologiju na Harvardu, odnosno režiju na American Film Institute, snimio svoj zapaženi prvijenac, nadrealistički psihološki triler Pi (1997), s budžetom od 60 tisuća dolara, a prodan Artisan Entertainmentu za milijun, da bi zaradio više od tri milijuna, pa dobio redateljsku nagradu na Sundance Film Festivalu 1998., snimio psihološku dramu Rekvijem za snove (koja otvara retrospektivu), zbog koje je Ellen Burstyn nominirana za Oscara, napisao scenarij za horror iz Drugog svjetskog rata Below, producirao i snimio ljubavno-spiritualnu fantaziju Fontana života, zatim nagrađivanu sportsku dramu Hrvač, psihološki i baletni horror Crni labud, nominiran za pet Oscara te biblijski ep Noah (2014) odnosno još jedan psihološki horror Majka! (2017), kojim retrospektiva završava.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com