Nekoliko godina poslije dolaska iz Donjih Andrijevaca, gdje je rođen (oboje roditelja bili su poštari i selili se po potrebama službe), u Zagreb, u kojem će završiti gimnaziju i diplomirati na Višoj grafičkoj školi (te apsolvirati na Ekonomskom fakultetu), Željko Radivoj se uključuje u rad Kinokluba Zagreb čijim članom postaje 1965., a prvi mu je završeni film bio Maturalna radnja godinu dana poslije. Uslijedili su u tom periodu najpoznatiji i najnagrađivaniji Mr. Chips, to smo mi (1969) te Iris (1971). Odmah postaje asistentom tehničkom tajniku Vladimiru Hoholaču, koji ga je puno naučio, a dvije godine kasnije preuzima dužnost od te klupske legende. Od 1968. sve do 1975. surađuje na akcijama Narodne tehnike, danas Hrvatske zajednice tehničke kulture, i Kinosaveza Hrvatske, budućeg Hrvatskog filmskog saveza. Vodi filmske projekcije na republičkim i državnim revijama i MAFAF-u, brojne kino tečajeve gdje god treba, od Prijedora i Gospića do Fažane i Omladinske radne akcije Sava, u Kosnici. Prezentira filmski amaterizam na akcijama Narodne tehnike u Pazinu, Daruvaru i drugdje. Postao je 1973. godine i kandidat za titulu majstora amaterskog filma.
Od konca sedamdesetih pa sve do 1993. radi kao propagandist u IRO Mladost i posvećuje se plasmanu knjige, pa između ostalog pokreće dotad nepoznatu metodu u nas, slanje prospekata knjiga putem profiliranih časopisa i magazina Sam svoj majstori, Fotokino revija i Naš dom. Željko je uvijek imao puno osebujnih i dobrih ideja. A knjiga i film su mu zauvijek na samom vrhu.
Od 1. listopada 1996. radio je kao stručni suradnik odnosno voditelj tehnike u Hrvatskom filmskom savezu, sve do umirovljenja, krajem 2013. godine. Sudjelovao je i na nizu Škola medijske kulture, od prve, u Šibeniku 1999. godine, pa više od petnaest, osim desete, u Varaždinskim Toplicama, jer je te godine bio u gipsu zbog slomljene ruke. ŠMK je bila i prilika za razmjenu ideja sa svima koji su od njega tražili mišljenje, savjet ili pomoć. Nastavio je tako posrednu suradnju s najmlađima, pomažući njihovim voditeljima iz osnovnih i srednjih škola u svladavanju filmske abecede i uživao u postignutim uspjesima. Bilo je tu i postprodukcija i raznih oblika suradnje, pa osim redovnih poslova vodi u HFS-u i nadzor i pomaže u montaži dječjih filmova brojnih školskih udruga iz Šibenika, Zadra, Bjelovara, Zagreba... Pamti, razumljivo, i niz anegdota i lijepih priča o susretima i drugarstvu s polaznicima i voditeljima ŠMK, a mnogi se od njih i danas sjećaju njegovog uvijek nasmiješenog lika i specifičnog smisla za šalu.
Posebno je ponosan na činjenicu da je od 1998. arhivirao sve pristigle filmove, i one koji su ušli u službenu konkurenciju svih revija u organizaciji HFS-a i one koji to nisu ostvarili, čime je arhiv Saveza obogaćen za nekoliko tisuća naslova koji bi inače bili izgubljeni.
Unutar Kinokluba Zagreb bio je pokretač voditelj, a često i jedini član KKZ-SF („sekcije fosila“), pokušavajući animirati starije amatere za nastavak njihova rada. I sam se autorski aktivirao pa od 1998. ponovo snima, uglavnom na videu kad nastaje serija njegovih Zapisa, a slijede mnogi drugi filmovi. Više od desetljeća bio je prijatelj i suradnik Tomislava Gotovca, u čijim je filmovima često bio snimatelj i montažer, a o Tomu je snimio i vlastiti bogati opus.
Odlaskom u mirovinu nije zanemario autorsko stvaralaštvo, a sad ga najviše zanimaju poetski video, najčešće s malim brojem kadrova, često i samo u jednom, pa gastronomski film, eksperiment….. I ove je godine, na Gledalištu KKZ prikazan njegov rad Poslije kiše.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com