U Školi medijske kulture sudjeluje već od prve, šibenske, 1999. godine i bila je čak šesnaest puta asistentica Edi Lukmanu, a sad je samostalna voditeljica radionice za animirani film pa se s pravom može špinčiti da je i službeno (bila) najdugovječnija asistentica na ŠMK. I još dodati svoju umotvorinu o GEŠMEK-u po ŠMeK-u. Od početka je radionica poznata kao jedna od najopasnijih, jer bi polaznicima Edo već u startu objasnio da se oproste s postojećim životnim navikama i pripreme za desetodnevni rad, od devet ujutro do ponoći, a kad bude trebalo i duže. Prve su godine zadnji dan radili do jutra i još su na pozornici odsvirali i otpjevali song iz svoga filma, na glazbu koju je skladao polaznik Goran Kruno Kukolj, a tekst su napisali i otpjevali svi. Nedavno se s Edom prisjetila neobične grupe prvašića entuzijasta, učitelja, srednjoškolca, sveučilišne profesorice, asistentice u HFS-u, branitelja u mirovini, voditelja kinodružine…... Rado se sjeća i najstarijeg polaznika, sad pokojnog Ervina Debeuca iz Rijeke koji je i s 80 godina došao peti put kao polaznik, baš kad je ŠMK bila u Čakovcu. Jednostavno se želio družiti, a i oni s njim. Svaki put je pokušao progurati ideju o erotskom animiranom serijalu i kako mu to nije pošlo za rukom, ubacivao je subverzivne scene u svoje vježbeničke animacije.
Živjelo se od jedne medijske škole do druge, iz godine u godinu, veselilo se poznatim koferima i licima što su ulazila u predvorje hotela. Za svoje sudjelovanje na ŠMK mora zahvaliti dugogodišnjoj tajnici Hrvatskog filmskog saveza Veri Robić-Škarica koja ju je od početka uključila u program, pa je zahvaljujući njoj upoznala nevjerojatnu galeriju filmaša, teoretičara filma, zaljubljenika u filmove. I nikad nije planirala godišnji odmor u vrijeme Medijske škole. Kroz njihovu radionicu je prošlo oko sto i pedeset polaznika, a čekali su dvadeset godina da dođe i veteranka ŠMK-a Melita Horvatek Forjan, ali se još nije odlučila pridružiti. I dalje čekaju……Najviše su voljeli Trakošćan, još u starom hotelu, izolirani od civilizacije, kad je ŠMK zaista djelovao kao jedna velika obitelj koja se druži i radi zajedno, dvjestotinjak ljudi, deset dana. Nemali broj polaznika vraćao se po pet-šest godina. Dobra glazba se u radionici vrtjela cijelo vrijeme, a desetodnevnica je počinjala pjesmom Cinkuša U divljaka luk i strijela. Nekoliko srednjoškolskih polaznika su i profesionalno otišli u animacijske vode i studirali animaciju, kao Karla Skok ili Sandro Toth, a oni još hrabriji osnovali svoje školske družine ili videklubove i okušali se u animaciji s djecom, od Marine Zlatarić, Nataše Dorić, Branka Hrpke, Jadranka Lopatića do Sanje Seferović Bosak, Ivane Rupić, Radovana Petkovića, Ide Loher, Mirele Radoš…. Irena Jukić Pranjić i Vjekoslav Živković su danas profesionalni animatori, a Marin Marinović i Jasminka Marinović (nisu u rodu) su doktorirali na temama animacije.
Prošle je godine prvi put nastupila kao voditeljica radionice animacije, uz asistenticu Moniku Vrtarić-Vuk i zahvalna je jako dobroj grupi radoholičara koji su joj pomogli da prevlada emocionalnu krizu sjećanja na sve one lijepe, prošle godine u ŠMK.
Jasminka je rođena 1974. u Čakovcu, zavoljela film sa šest, sedam godina, kad ju je otac nedjeljom ostavljao u starom gradskom kinu, na jutarnjim projekcijama i dok je još pomalo uplašeno gledala u izloženi, stari projektor kraj blagajne i čekala u nepreglednom redu za kartu. Preko tjedna bi jedva dočekala jutarnje edukativne emisije o filmu Ante Peterlića na TV-u. Imala je bilježnicu s crno-bijelim portretom Grete Garbo na naslovnici, a tada se još uvijek djevojčicama u njenom gradu tepalo da su lijepe kao filmske glumice. Zaljubljivala se u kopije Gregory Pecka i neizmjerno sretna gledala rijetke reprize Praznika u Rimu. U četvrtom gimnazije joj je profesorica iz engleskog rekla da će se ona sigurno jednog dana baviti pisanjem scenarija, a ne znajući kako je život film, nije ju poslušala i otišla je studirati informatiku te diplomirala na informatizaciji studija za animirani film.
Od 1998. godine je radila na produkciji oko 200 animiranih filmova djece, nekoliko profesionalnih i vodila oko 80 radionica, proputovala Europu i Ameriku predstavljajući ŠAF-ovu produkciju.
Obitelj se navikla da su njen život i posao isto. U torbi, koja nikad nije mala, decentna, su uvijek papiri od posla. Fotografije njene djece izmiješane su s onima polaznika ŠAF-a ili radionica. Danas je i tajnica Škole animiranog filma, pa vodi paralelno i kreativni, pedagoški i administrativni dio posla. Od kuće nerijetko obavlja korespondenciju s festivalima i manje produkcije. Da može birati sebično priznaje da bi se rado više angažirala na vlastitim filmovima i ilustracijama, mada, kad vidi svoje polaznike, zaboravi na te želje. Uroni među njih i zapliva kroz nepregledno prostranstvo ideja. I tako, kao što bi Nedeljko Dragić rekao Idu dani....
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com