Od samih je početaka film i sve vezano za njega pratila i bogata filmska publicistika, od razmatranja teorije filma, pa kasnije i njegova povijesnog razvoja, do posvećenosti pojedinim dijelovima tematike, poput žanrovske orijentacije, tehnika snimanja ili značaja filmske glazbe. Tako je u ovih 125 godina koliko postoji film kakvoga poznajemo (i koji je stalno doživljavao transformacije, nekad u željenom i očekivanom smjeru, a ponekad i posve obrnuto od toga) nastalo bezbroj znanstvenih i stručnih radova, u pravilu od po nekoliko stotina stranica, a ponekad i višetomnih, cijeli niz doktorata i veoma ozbiljnih eseja koji su (uspješno) nastojali detaljno osvijetliti svaki segment filmskog stvaralaštva, pletući od njih finu mrežu spoznaja o sedmoj umjetnosti, kako ju je daleke 1911. nazvao jedan od prvih filmskih teoretičara Ricciotto Canudo.
Dijana Pasarić i Mario Kanižaj izabrali su posve drugačiji pristup. Od tek dvadesetak stranica njihove publikacije nazvane Filmski jezik, formata 14.5x21 cm, s pomno odabranim i grafički dopadljivim ilustracijama i fotografijama, uvod u film dobio je jednu, baš kao i filmski rodovi te filmska izražajna sredstva. Kadar i filmski planovi izborili su po dvije stranice, a rakurs se morao zadovoljiti s jednom, kao i odgovori na pitanja gdje je kamera. Pokreti kamere se ponovo šire na dvije, svjetlo u filmu odnosno boja na jednu, koliko su dobili i zvuk te glazba. O montaži se progovara na čak četiri, a zadnja je stranica odgovorila na pitanje o smislu i namjeni publikacije. Autori su prvenstveno djecu (ali i ponekog mentora) koja će je koristiti pri upoznavanju osnova filma te izradi vlastitih radova nastojali upoznati s bitnim elementima filmskog jezika, jer da bi bolje razumjeli filmsku priču dobro je znati bar osnovna filmska izražajna sredstva. To će im dobro doći i pri analizama filmova, pisanju osvrta ali i praktičnom snimanju. S obzirom na izrazitu lapidarnost pristupa zadivljuje broj i kvaliteta pruženih informacija, a stavljanje nekih pojmova u okvire i upućivanje na slične teme ili druge izvore otvaraju put onima koji žele naučiti i znati više.
Dijana i Mario već su nekoliko godina zapaženi, a često i nagrađivani (i ove su godine, na 57. reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece osvojili prvo mjesto ocjenjivačkog suda djece u kategoriji dokumentarnog filma za rad Svakom je Bog dao nešto, koji je dobio i prvu nagradu stručnog žirija te treće mjesto u kategoriji TV-reportaže za Odlučno ne, a prvo za isti film po mišljenju stručnog žirija, pa su po broju osvojenih priznanja apsolutni pobjednici ovogodišnje Revije) voditelji školske filmske skupine, stekli su brojna praktična iskustva i odlučili ih podijeliti sa svima koji su zainteresirani za unapređenje vlastitog rada ili rada djece koju okupljaju u filmskim skupinama.
Knjižica je ove godine objavljena u izdanju Centra za kulturu Čakovec, u kojem su autori teksta, učitelji mentori i voditelji Filmske skupine OŠ Strahoninec stručni suradnici, a iako je opsegom zaista mala još jednom dokazuje sintagmu kako je ponekad manje ustvari više.
Na završetku izdavač i autori daju naslutiti kako je riječ tek o prvoj iz cijele serije publikacija (iduća bi trebala više i opširnije progovoriti o analizi filma i snimanju prvog samostalnog rada) pa valja s nadom i nestrpljenjem čekati njeno pojavljivanje.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com