Uvijek bi se probudio prvi, popio kavu i popušio (pa iskašljao) nekoliko cigareta i pročitao novine, prije nego bi počeli pristizati drugi ranoranioci. U svom lajbeku sivomaslinaste boje, kakvog dijele fotografi i ribiči, jer ima puno džepova i zgodan je za svakakve male terete, gotovo uvijek s bar jednim većim fotoaparatom u rukama i jednim malim u nekom od tih džepova, nekad uredno počešljan, češće šarmantno razbarušene sijede kose, a uvijek s osmijehom na usnama koji je nerijetko prelazio u glasan smijeh. Kad bi ga pitali o njegovu životu najčešće bi rekao da je bio filmski  organizator, ne precizirajući sve što je radio, pa ni onih preko stotinu dječjih filmskih klubova koje je osnivao po osnovnim školama, ili brojne filmske tribine i predavanja i projekcije koje je vodio, ili tisuće fotografija, edukativnih, novinskih i umjetničkih, i onih snimljenih 'nako, ili filmove koje je sam snimao i filmove drugih autora u kojima je uvijek spremno (i profesionalno) glumio, pa ni one najveće poslove i projekte koje je zamislio i ostvario. Bio je prvi tajnik Kino saveza Hrvatske, iz kojeg je izrastao današnji Hrvatski filmski savez te osnivač i direktor FAS-a, prve nezavisne produkcijske kuće u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji u kojoj je za samo šest godina (1967-1973) proizvedeno četrdesetak kratkih i pet cjelovečernjih, često i prvih filmova izvrsnih autora, od Lordana Zafranovića, Ivana Martinca, Petra Krelje, Zorana Tadića, do Ive Škrabala, Rajka Grlića, Fadila Hadžića, Karpa Godine ili Tomislava Radića. Tu je snimljen i prvi i jedini cjelovečernji film Ante Peterlića, dok je Arsen Dedić za potrebe jedne produkcije komponirao svoju prvu filmsku muziku.

U Školi medijske kulture bio je u svima, od prve do dvadesete, a godinama smo izvodili svojevrsni igrokaz. Rođendan mu je bio 27. kolovoza pa bismo se svi pravili da to ne znamo i da smo smetnuli s uma i kako baš ništa ne spremamo za taj dan, a znali smo da i on zna da ćemo se sjetiti i proslaviti skupa s njim. Nekad bi to bila hrpa girica i puuuuuno crnog vina, nekad roštilj koji bi mu društvo spremilo i osobno ispeklo, ili baš rođendanska torta, a on bi se uvijek iskreno i bog zna kako radovao, ljubio se sa svima, najviše sa zgodnim curama, nudio čestitarima svoju rakiju  hajdlerovaču koju bi donio od kuće i sakrio je, tako da ju svatko može naći, negdje pri ruci, zapjevao pokoju svoju, bosansku sevdalinku i uvijek bi Krunin dan bio dostojno proslavljen.

Da nije otišao prije pet tjedana, ne doživjevši punih 87, i ove bi se godine, baš sutra, kucnuli i popili jednu. Nije bio od molitava nijedne fele, pa se nećemo ni ovaj put tako opraštati od njega. Tek mislima i srećom da smo ga poznavali i malo se, premalo, družili. 

Hrvatski filmski savez i Škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić od Krune su se oprostili autorskom večeri, riječima Hrvoja Turkovića i prikazivanjem nekoliko filmova kojima je Kruno bio producent ili autor, uokvirenih polusatnim  biografskim Heidlerov krug autora Nedžada Begovića što je u produkciji Federalne televizije Bosne i Hercegovine snimljen 2012., odnosno Sobom 205 polaznika radionice za kameru i snimanje i voditelja Borisa Poljaka na 16. ŠMK prije pet godina.

U subotu su cijelog dana polaznici prvog stupnja seminara medijske kulture slušali teoriju filma o kojoj je govorio Marko Rojnić, a drugog prijepodne eksperimentalni film s predavačem Mariom Kozinom te popodne analizu i interpretaciju filma u nastavi s Anom Đordić i Jelenom Modrić. Nedjelja (normalni radni dan u ŠMK) je bila rezervirana za strukturu filmskog djela predavača Hrvoja Turkovića na prvom, odnosno nove tendencije u dokumentarnom filmu na drugom stupnju, o kojima je govorila Etami Borjan, a Carmen Lhotka je u popodnevnom terminu jednima i drugima (a trećima po želji) približila tajne čuvanja i restauracije filmske vrpce.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com