U tekstu Razlozi razdvajanja revijske prezentacije filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži, objavljenom u biltenu Hrvatskog filmskog saveza Zapis, broj 54, lipnja 2006. godine, navodi se kako je dotadašnje organiziranje u dvije revije, dječjeg odnosno stvaralaštva odraslih, ukazalo na određene probleme, pa je od 35. revije, održane 1997. godine u Osijeku, uvedena kao ravnopravna (ali još uvijek zajednička) uz dječje i kategorija stvaralaštva mladeži, a jačanjem produkcije mladih i sve većim brojem srednjoškolskih kubova i udruga te zbog bitnih kreativnih i motivacijskih razlika pokazala se potreba za organiziranjem samostalne revije mladeži, kao treće i neovisne od revija dječjeg odnosno stvaralaštva odraslih. Prva (ili dvanaesta po starom) je održana 2007. godine u Karlovcu, a iduće je godine održan i prvi Four River Film Festival.
No, uzajamne su veze opstale sve do danas. Zato je i program 23. revije mladeži i 11. Four River Film Festivala, koji od 11. do 15. rujna traju u Karlovcu, jednim dijelom posvećen dječjem filmskom stvaralaštvu pa je tako već u utorak u deset u Gradskom muzeju održana projekcija najboljih filmova iz dječje filmske kuhinje s temom životinjsko carstvo, različitih ostvarenja u kojima su glavne životinje, a u podne onih pod zajedničkim nazivnikom osjećam, dakle jesam. Istoga je dana u Zorin domu održana radionica Boli me te debata o mentalnom zdravlju djece i mladih kao teme u medijima.
U srijedu se program nastavlja projekcijama pod nazivom periment, eks (dakako, eksperimentalnih filmova) odnosno ljubav, a u četvrtak su na redu filmovi koje su djeca snimila na temu prijateljstva te javnog zdravstva (nastali na dječjim filmskim javnozdravstvenim kampovima) da bi ova serija projekcija dječjeg stvaralaštva bila zaokružena u petak kada ćemo vidjeti radove na temu putovanja kao i one posvećene svijetu oko nas.
Službeno i svečano otvaranje 23. revije i 11. FRFF-a održano je na Korani, jednoj od četiri karlovačke rijeke, kojoj od izvora iz Plitvičkih jezera do Karlovca, gdje se spaja s Kupom, trebaju 144 kilometra, pritoke Slunjčica i Mrežnica i jedan slap visok 71 metar. Na pješčanoj plaži kod labudova (koji su se privremeno uznemirili veselim vatrometom) održana je autorska večer Tomislava Stojanovića, iz ciklusa Nekad laureati Revije i Festivala, a danas? na kojoj je detaljnije predstavljen njegov razvojni put, od prvih koraka u okviru dječjeg filmskog stvaralaštva u Studiju kreativnih ideja u Gunji do današnjeg statusa vrsnog montažera dokumentarnih i namjenskih filmova, TV-serija te kratkometražnih i srednjemetražnih filmova ali i asistenta montaže na nekoliko dugometražnih. Prikazani su film A di si ti meni? nastao u Gunji prije deset godina, u kojem je Tomislav bio snimatelj zvuka, i višestruko nagrađeni, sedamdeset i dvije minute dugi izvrsni dokumentarac scenariste i redatelja Nebojše Slijepčevića Srbenka, snimljen 2018. u produkciji Restarta, koji je također djelo Tomislavovih montažerskih ruku i oka.
Nekada su se pri klasičnom razvijanju fotografija itekako koristile kvačice ili štipaljke kojima bi se još mokre fotke pričvrstile na žicu kako bi se osušile. Koristile su se i prilikom izrade nekih muzičkih instrumenta, a bile su, i još su uvijek, standardan dio opreme električara i tehničara rasvjete pri snimanju filmova ili video spotova. Svjetla koja se pritom koriste veoma se brzo ugriju pa je samo drvenom štipaljkom, koja se sporo grije, moguće nanijeti gel za korekciju boje ili difuziju. Radnici na snimanju takvu štipaljku ili kvačicu najčešće zovu CP 47, C47 ili samo 47.
Koristile su se i kod filmske montaže, za filmove snimljene na filmskoj vrpci. Montažeri su bili okruženi komadima vrpce s pojedinim kadrovima ili scenama, koji su pričvršćeni kvačicama visjeli s drvenih okvira, da bi im bili dostupniji i olakšali snalaženje i rad na montaži.
Naravno, digitalno je doba sve to izmijenilo. Ali dobri montažeri, poput Tomislava Stojanovića, snalaze se i pri takvoj montaži, okruženi običnim drvenim štipaljkama.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com