Ima takvih dana, ono, nedjelja, vesela nedjelja!, kad se tmasti oblaci navuku, kišica deži, prohladno je i čovjeku samo dođe da se strovali u postelju, pokrije preko glave i prespava do nečeg normalnog. Ak' toga još ima?

U takvim danima kad ne bi čovjek psa istjerao napolje, ni metaforičnog ni onog baš živog i umiljatog (dobro, nije bilo zapravo tako dramatično, ali dobro zvuči, zar ne?), neumoljivi Mršić bros. odveli članove svoje radionice za dokumentarni film u nedaleku Bednju na snimanje pod veselim kišobranima. Nije to lako ni kad su idealni uvjeti, a posebno ne kad jednom rukom držite komad platna nad glavom, a drugom izoštravate objektiv ili jurite za nevoljnicima koji bi se dali na kipec denuti i od sebe   bedake delati, ali film je takav, kad te uhvati ne pušta te iz ruku. Pa ti ništa nije teško, gacaš po toj kiši ili se pržiš na suncu ili izgubljeno juriš za temom, buljiš kroz okulare, pokušavaš od svega načiniti nešto gledljivo, provodiš dane i noći za montažnim stolom, pripremaš izložbe fotografija, snimaš prvi put u životu radijske intervjue, a na kraju shvatiš da si uživao i ponosan si na rezultate.

I što je najljepše, još ti oni kojih nema, a nekad su bili tu, silno zavide! Jer, znaju što gube. Stižu tako poslije svake objave tih i sličnih zadovoljstava, čim vide kako sve to fino ide, i snimanja, i predavanja, druženja (kažu da i ove godine postoji i jedanaesta radionica, za bazen i saunu), brojne reakcije, te blago si ga vama, te sve bih dala da sam tu, te ne znate vi kako vam je dobro i sve tako.

Photo by Krunoslav Heidler

Još ljepši komentari stižu od onih koji bi rado došli prvi put. Oni možda ni ne znaju za teške trenutke, kojih ima, već vide samo ljepotu i draž. I, u pravu su! Sve te kiše i žege, sati i sati snimanja, montiranja, istraživanja i nespavanja brzo se zaborave, a ostaje samo ono što je bilo lijepo. A toga je uvijek puno više i nije teško pogoditi zašto se ljudi rado  vraćaju i zašto ih je sve više koji dolaze po prvi put.

Na društvenim mrežama već padaju dogovori za Devetnaestu školu. Najavljuju ljudi da sigurno dolaze, a mnogi znaju i u koju će radionicu. Možda su malo poneseni ovim predizbornim vremenima i koaliranjima, ali obnavljaju se neki stari savezi i uspostavljaju novi. Neki nastupaju samostalno i sigurno izjavljuju kakvi su im planovi, a drugi ipak dolazak uvjetuju odazivom bliskih osoba. Ja bih ako ćeš i ti. Pa, baš bismo mogli.

Uz redovita predavanja polaznici Seminara medijske kulture od nedjelje imaju i vježbe. Tako su prvostupnici najprije slušali dr. sc. Tomislava Šakića koji je govorio o povijesti hrvatskog filma, a u popodnevnim satima Mirjanu Jukić, prof. i Katicu Šarić, mag. paed. soc. koje su vodile vježbe za prvi stupanj naslovljene multimedija u teoriji i praksi. Zanimljivo uvodno druženje obilježeno je uzajamnim predstavljanjem i nizom vrijednih dječjih filmova. Voditeljice su našle jednostavnu, a efikasnu metodu za otvaranje i uspjele potaknuti polaznike da u nekoliko rečenica, kroz igru otkriju razloge svoga dolaska, ponekad i njima samima skrivene ambicije i planove i ohrabre se u njihovu ostvarenju. Što li ih tek lijepog čeka u idućim susretima?

Drugi je stupanj bio posvećen temi crtani filmovi studija Warner Bros o kojima je po običaju zanimljivo i informativno izlagao dr. sc. Rajko Petković, dakako uz brojne filmske primjere, a zatim su sudjelovali na metodičkim vježbama za nastavu filmske umjetnosti u srednjim školama koje su vodile Ana Đordić, prof. i doc. art. Jelena Modrić, filmska montažerka.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com