Na Kalniku je 1995. godine održan seminar za voditelje školskih filmskih skupina kojeg je organizirao Hrvatski filmski savez, a među polaznicima ja bila i Karmen Bardek, učiteljica iz Osnovne škole Antuna Nemčića Gostovinskog iz Koprivnice. Gotovo odmah po povratku s Kalnika prionula je pokretanju školske skupine, a ubrzo i snimanju njihovog prvog filma Pale sam na svijetu. Taj prvijenac je odmah osvojio dvije nagrade, na 33. reviji u Poreču, a slijedili su ga novi naslovi, poput Dragi dnevniče, Gablec, Na kraju milenija, Bez ideje …
Veliku je potporu na samom početku dao tadašnji ravnatelj škole Miroslav Palec, inače i jedan od osnivača Zajednice tehničke kulture u Koprivnici. Te će se tri komponente pokazati presudnim i za ubuduće. Entuzijazam voditeljice, koji je prelazio i na mnoge učenike pa su neki od njih i danas aktivni članovi Mraveca ali i vrijedni filmaši (dio njih baš i profesionalno, kao snimatelji ili akademski montažeri), razumijevanje u školi koje se nastavilo i kad je ravnateljstvo preuzela Gordana Gazdić Buhanec te veza s tehničkom kulturom koja je 2001. godine ozakonjena kada je Mravec postao sekcijom Zajednice tehničke kulture grada Koprivnice. Bilo je to godinu poslije usvajanja imena Mravec, koje je osmišljeno kako bi se naglasilo da su njegovi članovi vrijedni k'o mravi!
U proteklih dvadeset godina snimili su devedesetak filmova, ponajviše igranih i dokumentarnih, a posebno ekoloških (mnogi pamte I kapljica čini ocean, o žabama koje mladi ekolozi bilježe, opisuju i mjere, a zatim ih pokušavaju spasiti i prenijeti na sigurno, da u vrijeme seobe na područje gdje će položiti jajašca ne stradaju pod kotačima jurećih automobila), s kojima su osvojili niz nagrada, među njima i tri prve nagrade stručnih žirija na Revijama hrvatskog filmskog stvaralaštva djece, za Pale sam na svijetu, Zaljubljeni i A kaj sad?, brončanu diplomu na KRAF-u u Rijeci, za Bijeli Božić, no među uspjehe svakako bilježe i sudjelovanja na međunarodnim festivalima djece i mladih u Buenos Airesu, u Argentini te Aarau u Švicarskoj, kao i na festivalu jednominutnog filma u Požegi.
Valja spomenuti i niz radionica organiziranih za mlade, zainteresirane za filmsko stvaralaštvo, a među njima i one za članove Udruge invalida Koprivničko-križevačke županije, od 2004. godine i Ljetne škole filma, u čijem su sklopu radionice igranog i dokumentarnog filma te kamere, snimanja i montaže, a 2009. godine uspješnu organizaciju i provedbu, u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom, 47. revije hrvatskog filmskog stvaralaštva djece.
Iako su njihovi kreativni momenti vrlo ozbiljno i odgovorno promišljeni i provedeni, često su praćeni obiljem radosti i smijeha. A uz dječje teme bavili su se i znatno turobnijim, poput portretnog i socijalnog dokumentarca (Tona), pa bilježenjem tragova i posljedica nedavnih ratnih događanja (Priča o gradu), posebno u Vukovaru, ili upozorenjima na nepromišljena ponašanja starijih, koji ne vode dovoljno računa o svijetu kojeg bi što sačuvanijeg i zdravijeg trebali ostaviti u naslijeđe mladima.
Zahvalni su starijim kolegama koji su im pružali svakovrsnu pomoć u prvih dvadeset godina, poput tajnice HFS-a Vere Robić-Škarica, poznatog redatelja i koprivničkog zeta Petra Krelje i njegove supruge Vesne pa vrsnog snimatelja Vedrana Šamanovića, maga animacije Ede Lukmana i filmskog pedagoga Krešimira Mikića, koji je dao najkraću ali možda najbolju ocjenu njihova stvaralaštva rekavši da je to pravi dječji film.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com