Filmski snimatelj Ivica Rajković, rođen 1935. godine u Udbini, više je od tri desetljeća   bio među najproduktivnijim, ali i najcjenjenijim snimateljima u nas. Na između dvadeset i više igranih te osamdesetak kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova, televizijskih emisija i serija bio je fotograf, asistent snimatelja pa direktor fotografije na dokumentarcu Živjela mladost Lordana Zafranovića (1965) i asistent Tomislava Pintera na omnibusu Ključ, drugoj priči Čekati Krste Papića iste godine, snimatelj potresnog dokumentarca Od 3 do 22 Kreše Golika (1966), o majci koja malo dijete ostavlja cijeli dan samo i zaključano u kućerku, jer mora ići na posao (smatra ga svojim favoritom među dokumentarnim filmovima), surađivao s Orsonom Wellesom na nikada dovršenom igranom filmu Kurs smrti ili Deep (1967), sa Jeanne Moreau u glavnoj ulozi, snimio Imam 2 mame i 2 tate Kreše Golika (1968), pa iste godine Gravitaciju Branka Ivande (za koju je dobio prvu Zlatnu arenu) i Slučajni život, jedini igrani film Ante Peterlića, a godinu poslije Divlje anđele Fadila Hadžića i televizijsku emisiju Welles show s Orsonom Wellesom, za američki ABC. Snima zatim dokumentarac Šije šete Nikole Babića (1970), pa iste godine najomiljeniji hrvatski film Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, za kojega kaže da je morao imati taj neki kičasti štih, ali i dokumentarac Nek se čuje i naš glas Krste Papića, o privatnim radio-stanicama u Zagorju. Nastavlja u istom štihu s Malom seoskom priredbom Krste Papića (1971), snima igrani Živjeti od ljubavi Kreše Golika (1972) i televizijsku seriju Crna Gora Veljka Bulajića, a zatim Ograde bez kraja Vladimira Tadeja (1973).Nastavlja s  Ribanjem i ribarskim prigovaranjem Mate Bogdanovića (1974/75) i Do kraja i natrag Mladena Jurana (1975), pa Izbaviteljem Krste Papića (1976) i dokumentarcem Hvarska buna Mate Bogdanovića (1976), a raznolikost svojih interesa dokazuje i filmom Ventriolque Zlatka Boureka (1977) te Akcijom stadion Dušana Vukotića. Učio je i od Nikole Tanhofera, s kojim je kasnije i surađivao, a snimao je i filmove Petra Krelje i Miroslava Mikuljana. Uz snimateljski rad, bavio se uspješno i fotografijom i snimio je niz dokumentarnih fotografija te izuzetnih portreta glumaca i drugih sudionika filmskih čarolija.

S redateljem Lordanom Zafranovićem, na snimanju
dokumentarca Živjela mladost, 1965.

Svoj snimateljski credo sažima u dvije naizgled jednostavne sintagme: funkcionalnost kadra, kojoj sve mora biti podređeno, i bar prividno prirodno osvjetljenje, gdje se smije vidjeti tek jedna sjena. Tako je snimao uvijek i do kraja. Kad je navršio šezdesetu, prestao je snimati, iako su ga snubili i dalje i nudili mu zanimljive projekte.  Što se dogodilo, je li osjetio da je nabolje otići kad si na vrhuncu, ili je mislio da više ništa novo i svježe ne može reći, ili se jednostavno umorio, zna samo on. Dobio je niz nagrada, među kojima su i dvije za životno djelo, Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara 2012. i Vladimir Nazor 2013. godine. Film prati i dalje, pasionirani je posjetitelj smotri i festivala, a na poticaj prijatelja, među kojima je i Vera Robić Škarica, fotografijama koje je snimio sam ili je snimljen radeći svoj snimateljski posao i među kojima su i neke još nikada javno predstavljene, prezentira se publici na izložbi otvorenoj sinoć u prostorima kina Tuškanac, koja je priređena u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza u suradnji s 24. danima hrvatskog filma i svojevrsni je uvod u njihovo održavanje. Izložba ostaje otvorena do 26. travnja.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com