Ususret 24. danima hrvatskoga filma, gdje će se i ove godine dodjeljivati, Hrvatsko društvo filmskih kritičara objavljuje svoje tradicionalne nagrade „Vladimir Vuković“ za prošlogodišnji rad i životno djelo na polju filmske kritike, kao i nagradu za životno djelo Zlatni Oktavijan zaslužnom hrvatskom filmskom umjetniku, koja se uručuje laureatu na otvorenju festivala.

Odlukom Skupštine HDFK-a Zlatni Oktavijan ove godine ide Željku Senečiću, jednom od najsvestranijih i najplodnijh hrvatskih filmaša, za scenografski rad koji je obilježio niz poznatih domaćih i stranih igranih filmova, te dvjestotinjak televizijskih drama i/ili epizoda dramskih serija.

Odlukom Skupštine HDFK-a filmski redatelj i kritičar Živorad Tomić dobitnik je nagrade za kritiku „Vladimir Vuković“ za životno djelo, dok je prema odluci tročnalnog žirija HDFK-a (Krešimir Košutić, Igor Saračević, Ivan Žaknić) Vladimir Cvetković Sever dobitnik godišnje nagrade „Vuković“ za najboljeg kritičara u 2014, a Stipe Radić diplome za najboljeg mladog kritičara u protekloj godini. Nagrade „Vuković“ uručit će se dobitnicima u okviru proglašenja nagrađenih na zatvaranju 24. dana hrvatskoga filma.

OBRAZLOŽENJA

Zlatni Oktavijan Željku Senečiću

Među brojnim talentima koje je u višedesetljetnom umjetničkom vijeku njegovao slikar, pisac, scenarist, redatelj i scenograf Željko Senečić (rođen 1933. u Zagrebu), jedan je posebno zaslužan za vizualne senzacije što ih izdvajamo iz povijesti hrvatskoga filma. Povezujemo ih s naslovima Ključ, Rondo, Breza, Imam dvije mame i dva tate, Četvrti suputnik, Tko pjeva zlo ne misli,  Prometej s otoka Viševice, Predstava Halmeta u selu Mrduša Donja, Gravitacija, Kiklop, Glembayevi... i s još osamdesetak filmova koje je nakon završenog studija slikarstva na zagrebačkom ALU-u i scenografije na nekadašnjoj Kazališnoj akademiji, te niza asistencija kod D. Jeričevića, Ž. Zagote i V. Tadeja potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih, samostalno potpisao kao filmski scenograf. Zatječemo ih i među dvjestotinjak televizijskih drama redatelja poput M. Fanellija, D. Marušića, E. Galića, V. Kljakovića, B. Žižića, N. Puhovskog i drugih, ili serija kao što su Gruntovčani, Nikola Tesla, Sumorna jesen i Nepokoreni grad,gdje se njegova umješnost biranja, arhitektonskog oblikovanja i likovnog oplemenjivanja dramskih prostora, baš kao i na filmu, znala ingeniozno nadopunjavati sa zamislima scenarista, dramaturga, redatelja i direktora fotografije.

Senečićevu vještinu kreiranja unikatna fikcionalnog svijeta s neizostavnim refleksom stvarnosti „iskorištavali“ su zato najveći iz domaćeg autorskog kanona - od Bauera, Babaje, Mimice, Vrdoljaka, Papića, Hadžića i Ivande, osobito Golika i Berkovića, a ona ga je prirodno odvela i do više desetina međunarodnih produkcija i koprodukcija, do S. Peckinpaha (Željezni križ, 1977), V. Schlöndorfa (Limeni bubanj, 1979), K. Reisza (Isadora, 1968), M. Jancsóa (Privatni poroci, javne vrline, 1976) i drugih velikana svjetskoga filma.

U tako velikom broju produkcija, uz koje je još stigao slikati, pisati, kreirati kazališne scenografije, režirati kratke i cjelovečernje filmove, Senečić je imao priliku scenografski osmišljavati raznorodne filmske ambijente -  interijene i eksterijerne, zatečene i artificijelne, njemu potpuno strane, pa čak i odbojne, kao što su, prema vlastitom priznaju - selo i priroda, pokazujući pronicavost i sposobnost prilagodbe. Dakako, najviše je postigao u ambijentalnim situacijama s kojima je svojim srednjoeuropskim građanskim podrijetlom, gradskim odgojem te umjetničkim izborom posve srastao, a njegovi gradski eksterijeri te plastično obrađeni i suvremenim rekvizitarijem opremljeni dekori unijeli su u hrvatski film duh rafinirane urbanosti i modernosti u vrijeme kada su mu povijesni narativi nametali posve drukčiju ikonografiju. Dvjema osvojenim Zlatnim arenama (za Hadžićev film Pravo stanje stvari, 1964. i Berkovićeva Ljubavna pisma s predumišljajem, 1985), Nagradi „Vladimir Nazor“ za životno djelo, kao i svim drugim dosad osvojenim i neosvojenim nagradama scenografa Željka Senečića, Hrvatsko društvo filmskih kritičara prilaže Zlatnog Oktavijana kao još jedno  priznanje njegova jedinstvenog prinosa hrvatskoj kinematografiji.

„Vladimir Vuković“ za životno djelo Živoradu Tomiću

Živorad Tomić, filmski redatelj i kritičar, bio je prvi dobitnik godišnje nagrade Hrvatskog društva filmskih kritičara Vladimir Vuković za kritiku prije više od 20 godina, a sada mu Društvo dodjeljuje istoimenu nagradu za životno djelo, odnosno za cjelokupan prinos hrvatskoj filmskoj kritici. Tomić se u svom kritičarskom radu koji traje više od četiri desetljeća, dokazao ne samo kao jedan od naših najvrsnijih filmskih kritika i esejista nego i kao vjerojatno najveći filmofil među kritičarima. Njegovi su tekstovi trajno aktualni i nadilaze efemernost karakterističnu za kritiku kao vrstu zbog višeslojnosti filmskih i općeumjetničkih referenci, a još i više zbog iskonskog oduševljenja filmom, užitka gledanja filma, jasno vidljiva i u načinu Tomićeva pisanja, iz kojega se vidi oštro oko pozorna gledatelja nadasve umješna u povezivanju tematskih aspekata djela s onima formalnima, a formalnih s kontekstualnima,  a to je samo razlog više zašto je Živorad Tomić iznimno zasluženo dobio ovu nagradu.

Godišnja nagrada „Vladimir Vuković“ Vladimiru Cvetkoviću Severu

Vladimir Cvetković Sever kontinuiranim je pisanjem na tjednoj bazi, dužih filmskih kritika za internetski portal Autograf, dosegao punu kritičarsku zrelost. Njegovi su tekstovi obilježeni jakim autorskim stavom iskazanim jasnim i argumentiranim tvrdnjama i obogaćeni promišljanjima ne samo filmskima, nego i onima s raznih drugih područja poput književnosti, povijesti, politike i filozofije (ali i mnogima drugima), čime pokazuje da filmska kritika ne mora biti samo prevladavajuće impresijsko nizanje dojmova o filmu, već u punom smislu riječi filmskokritičarski esej. Svojim tekstovima on pokazuje zašto je filmska kritika važna i izvan usko filmološkoga bavljenja filmom te nas svojim tekstovima redovito nagoni da promišljamo brojne životne fenomene koji nas okružuju, ne skanjujući se pritom postavljati i „velika pitanja“ u pravoj „staromodnoj“, filozofskoj maniri, čime se odmiče od epidemije medijske spektakularizacije banalnosti stvarajući toliko nam potrebne oaze ljudskoga duha i rijetke brane spram sveopće medijske infantilizacije i duševnoga zaglupljivanja.

Diploma za najboljeg mladog kritičara Stipi Radiću

Iako o filmu sustavno piše nekoliko godina, suradnja s emisijom Filmskop Trećeg programa Hrvatskog radija otvorila mu je put kontinuitanog objavljivanja filmskih kritika. U njihovu pisanju on je vrlo sustavan, stilski odmjeren, njegove rečenice čitaju se s užitkom. U pisanju kritika ne zapada u fusnote, u efemerne stvari, ne gnjavi čitatelja i slušatelji tehnicističkim stranama filma, iako će i na njih ukazati kad su bitne. Upravo zbog svega navedenog dobitnik priznanja za mladog kritičara izdigao se u 2014. - ne samo iznad svoje generacije - nego su njegovi tekstovi i nešto ponajbolje što je hrvatska filmska kritika isporučila u prošloj godini.