Duhovitim i nonšalantnim uvodom, ono, dvodnevna bradica, ruka u džepu hlača, korak lak ali odlučan, evociranje uspomena na početke, spominjanje i zahvala svima koji su zaslužni, čoveče, k'o na dodjeli Oscara (dobro, još nisu bili tamo, ali tko kaže da neće?), Antonio Britvar i Karlo Batistić predstavili su u nedjelju, 19. travnja na pozornici kina Tuškanac svoja dva najnovija filma.
Petnaestominutni igrani Everloving bavi se problemom sazrijevanja i odlaska mladog čovjeka iz obiteljskog okruženja i kidanjem veza s dotadašnjim životom. Mladić dobiva stipendiju za nastavak školovanja u inozemstvu, a njegovi se roditelji i djevojka osjećaju napuštenima i ostavljenima i protive se tomu. I sam se glavni junak (izvrsni Karlo Batistić, koji se uz vrsnog montažera i snimatelja sve više dokazuje i kao dobar glumac) koleba, ali ipak odlazi. Nevoljko se vraća poslije sedam godina, kao arhitekt u usponu karijere čije su dileme i dalje ostale. Treba li se boriti za pravo na vlastiti život ili zadovoljiti druge? Ima li smisla nastavljati veze koje nam se čine jednostranima? Ili otkrivati njihovu složenost, poteškoće ali i ljepote i biti uporan na tom putu? Autori ostavljaju pitanja bez odgovora, dajući pravo gledateljima da sami dođu do zaključka.
Photo by Lea Brečak
Dokumentarni, minutu kraći 150 riječi donekle je autobiografski, a govori o djeci iz razvedenih brakova. Dok piše školsku zadaću (koja smije imati najviše stotinu i pedeset riječi) mladić se prisjeća razgovora s troje sugovornika raznih godina i različitih, a ipak sličnih priča. I dok su neki filmovi s istom temom pokazivali pomalo lakiranu sliku, idilično progovarajući o baš me briga odnosu prema razvodu roditelja, kao to uopće nije utjecalo na mene i moj život, ovaj puno iskrenije progovara o traumama, bolima, nedostacima i promišljanjima, o odgovornostima i očekivanjima. Napravljen u maniri klasičnog dokumentarca, s nešto elemenata igranog filma, 150 riječi otkriva onima koji ne znaju da mladi ljudi itekako razmišljaju o životu, posebno kada ih život na to natjera.
U oba filma valja istaknuti izvrsno snimljen i obrađen zvuk, što je još uvijek ugodno iznenađenje u domaćim, i ne samo neprofesijskim filmovima. Zaslužan je za to Marko Dobrić koji je za ljubav kvalitetno obavljena posla vukao svoju pecaljku od Novog Zagreba do Rudeša (čak su se neke gospođe hvatale za nju u autobusu i tramvaju, misleći da je riječ o kakvoj štangli), a istodobno je u dokumentarcu ispričao i svoja obiteljska iskustva. Općenito, filmovi su nastali kako je već moguće, uz punu suradnju roditelja, prijatelja, škola, klubova, svih onih koji su prepoznali entuzijazam i želju mladih autora.
Antonio (koji je svoj prvi film snimio već u četvrtom osnovne) i Karlo su stasali u školskoj filmskoj skupini zagrebačke OŠ Rudeš koju je prije trinaest godina pokrenula profesorica Mirjana Jukić, a kasnije se priključila i socijalna pedagoginja Katica Šarić. Skupina je prerasla u udrugu Hodači po žici, a usmjerenje ka suradnji s bivšim učenicima koji sve više čine i udarnu snagu udruge pokazuje se posve opravdanim. Ne samo zato što su Antonio i Karlo snimili prvi igrani film u povijesti udruge, nakon brojnih uspješnih i višestruko nagrađivanih dokumentaraca, nego još više što su idealni prenositelji znanja i iskustva na mlađe. Smisao je školskog filmskog stvaralaštva da osigura kontinuitet djelovanja onima koji to žele i imaju talenta i znanja, od osnovne škole nadalje. Dečki koji obećavaju dokazali su i ovim najnovijim radovima da su i oni i Udruga na pravom putu.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com