Čak ni nenadmašan i razoružavajući smijeh voditelja tribine nije uspio sakriti upornu škripu vrata na maloj dvorani kina Tuškanac (a nepoznat netko je baš imao potrebu furt se prešetavati nutra-vun), pa je tako sve prošlo u iritantnom zvuku kobnih dveri. Bilo bi dobro kad bi ih netko podmazao. Ne metaforički, već stvarno. Hvala!

Sve je drugo bilo izvrsno, od prepune dvorane do onog grožđa, sira i vina na kraju, od istovremeno intimne i prijateljske atmosfere do zanimljivih i ozbiljnih tema, od simpatičnog rušenja primjeraka dvobroja 73-74. Hrvatskog filmskog ljetopisa koje je snimatelj postavio kao scenografiju do filmskoga prvijenca Hrvoja Turkovića Zastajkivanje, snimljenog u davnim danima njegova aktivnog bavljenja autorskim i amaterskim filmom u Kinoklubu Zagreb, kojeg su okupljeni (mnogi po prvi put) vidjeli na kraju tribine.

Photo by Kristina Dorić

I naravno, trolista sugovornika. Voditelj tribine Nikica Gilić pozvao je slavljenika Hrvoja Turkovića, uz čiju je sedamdesetu obljetnicu života i pola stoljeća bavljenja filmom, pisanja bezbrojnih novinskih članaka i više od tuceta knjiga (s najavom novih koje polako nastaju), kritika i teorijskih opservacija, dugogodišnju profesorsku karijeru, sudjelovanje u pokretanju Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić i uspješno vođenje Hrvatskog filmskog saveza, čiji je predsjednik, i vezan ovaj dvobroj HFLJ-a te filmskog redatelja, kritičara i publicistu Petra Krelju, koje inače veže i dugogodišnje prijateljstvo.

U idućih je sat i nešto vođen isprepleteni razgovor sve trojice, ponekad u obliku definiranih pitanja i odgovora, češće kao neformalna razmjena mišljenja, rijetko kao mala polemika, ali uvijek izuzetno zanimljivo i sadržajno. Vraćalo se u davne dane prije četrdesetak i više godina, kada su se Turković i Krelja upoznali i počeli surađivati (a voditelj tribine tek stigao na ovaj svijet), verbalno šetalo kroz bezbrojna događanja u kojima su skupa djelovali (sve češće to obuhvaća svu trojicu) i raspravljalo o sadašnjosti i budućnosti hrvatskoga filma, filmske kritike, edukacije mladih, mogućnosti prijenosa znanja, smjerova u kojima se krećemo i mogućih stranputica.

U takvu trilingu asova svako je mišljenje imalo težinu i zasluženo nailazilo na uzajamno uvažavanje, a sve zajedno u slušateljima stvaralo ugodu vrhunske usklađenosti utemeljene na izvrsnom poznavanju tema i jednako vrijednom osobnom poznavanju sudionika.

Možda je najvažnija konstatacija slavljenika bila ona o beskrajnom uživanju gledanja filma, bez potrebe da u svakom trenutku bude i filmski analitičar i teoretičar i kritičar. Radost bavljenja filmom, gledanja filma, koja ga je stala obuhvaćati još u djetinjstvu, nije se nikada izgubila. Ako je potrebno film pogledati i s ovog stručnog aspekta, za to služe drugo i ostala gledanja, ali prvi je užitak nenadoknadiv i potpun i zbog njega cijela priča ima smisla.

Tiho kimanje glava okupljenih sudionika tribine, jedva zamjetno odobravajuće brundanje i teško suspregnuta želja da se aktivno uključe u razgovor (koju su obilno nadoknadili na druženju koje je uslijedilo) ponajbolje su pokazali da većina dijeli te spoznaje, a sklad trojice sugovornika da su i povod susretu i njegova spontana ali ipak pomno strukturirana režija u potpunosti zadovoljile.

Duško Popović