Hrvatski film danas je ostao bez jednog od svojih najvećih filmskih redatelja. Krsto Papić, autor antologijskih hrvatskih dokumentaraca, redatelj legendarnih Lisica te jedan od najistaknutijih predstavnika zlatne autorske generacije hrvatskoga filma stvaralački aktivan i u aktualnom desetljeću, preminuo je nakon kraće bolesti u osadmesetoj godini života. Za sobom je ostavio jedan od najcjelovitijih i najnagrađivanijih autorskih opusa, u kojem su se tematski, stilski i svjetonazorno dodirivali i prožimali njegovi socijalno-angažirani dokumentarci i igrani filmovi pretežito socijalne i političke tematike, čija je vrijednost prepoznata izvan granica Hrvatske.
Rođen 1933. u Vučedolu, Papić je sredinom 1950-ih, nakon studija jugoslavistike i ruskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ušao u kinematografiju kao redateljski asistent (M. Bogdanović, F. Hanžeković, M. Relja i drugi), da bi desetak godina poslije debitirao epizodom Čekati u igranom omnibusu Ključ (1965). Dvije godine poslije samostalno debitira s Iluzijom, urbanom melodramom o sukobu generacija, a već drugim igranim filmom Lisice (1969), naturalističkom refleksijom na informbiroovsko razdoblje u tragičkom ključu, trijumfira na festivalu u Puli te ga kritika uvrštava među istaknute redatelje jugoslavenskog „crnog vala“. Suradnja s Ivom Brešanom na adaptaciji njegove drame Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973), donijela je nova priznanja (Srebrna arena za režiju), a film je preživio političke kontroverze stvorene zbog satirčko-naturalističkih aluzija na totalitarni sustav. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima i prvi hrvatski fantastični hororIzbavitelj(1976), rađen prema predlošku Aleksandra Grina, čiji je nastavakInfekcijaostvario gotovo trideset godina kasnije. Nakon biografskog filma i televizijske serije Nikola Tesla (1980), Papić se uspješno vratio režiji potkraj 1980-ih adaptacijom Araličina romana Okvir za mržnju u filmu Život sa stricem (1988), da bi u devedesetima započeo intenzivnu suradnju s dramatičarem i scenaristom Matom Matišićem (Priča iz Hrvatske, 1991, Kad mrtvi zapjevaju, 1998, Infekcija, 2003, Cvjetni trg, 2012).
Papićevi dokumentarni filmovi iz 1960-ih i 70-ih godina (Kad te moja čakija ubode, Čvor, Nek se čuje i naš glas, Specijalni vlakovi, Mala seoska priredba i dr.) vrhunci su hrvatske dokumentaristike uopće, a autoru su donijeli svjetska priznanja, među kojima su i nagrade na festivalu u Oberhausenu.
Aktivan i prisutan u javnom životu i u ovom desetljeću, Papić je umro gotovo „na nogama“, ne dočekavši premijeru svojega posljednjeg igranog filma Cvjetni trg. Napustio nas je u trenutku kada je zanimanje za njegov izvanredni dokumentarni opus aktualizirano pozivima na više europskih festivala, među ostalima i retrospektivom koja se priprema za sljedeće izdanje Oberhausena.